Pelješac s početka 21. stoljeća
Knjiga Pelješac – putopisi II. treća je knjiga Nevena Fazinića objavljena prošle godine: poslije knjižice “Šjor Ivo – dvije priče, jedan život” i zbornika posvećenog korčulanskoj brodogradnji u drvu. Riječ je o opsežnim djelima, a ritam njihova autora nije lako pratiti. Fenomen je utoliko izraženiji što je drugi dio putopisa o Pelješcu tiskao samo godinu poslije izdanja prvog dijela. Naklada koja se zamalo rasprodala govori o uspješnosti prvog dijela i potrebi čitatelja, ponajprije Pelješčana i onih koji su vezani uz ovaj poluotok, za jednom publikacijom koja će povezati, ispričati i oslikati Pelješac. I to u svim mogućim bojama, ne samo djela čovjeka, već i prirodu, široko pristupačnim jezikom.
I sam se autor u predgovoru osvrnuo na svoj niz dvotomnih izdanja zbornika posvećenih Račišću, Lumbardi i školama. Taj ga niz prati i na Pelješcu, ali nije isključeno da ovog puta prebaci normu te putopis o Pelješcu dobije još koji nastavak. Neiscrpna energija, nepresušna inspiracija i fascinantna Fazinićeva upornost potiče i kanalizira bujicu podataka koji ne bi mogli stati u jedno izdanje.
Što to novo donosi Fazinić i u kolikoj se mjeri nadovezuje na prethodni svezak? U ovom nastavku zadao je nekoliko lajtmotiva – vjerske svečanosti, speleološke objekte i škole. Ali Neven ne bi bio Neven, da nije upijao i ono ostalo, i ono pokraj. Drugi dio putopisa o Pelješcu naslanja se na prvi dio, stilom i načinom koji me oduševio i za kojeg sam uvjeren da je najbolji mogući i najautentičniji recept za oslikavanje Nevenova pogleda na svijet i pristupa stvarnosti koja ga okružuje. Shvaćam ga kao potreban odmak od zborničkog, tj. kompilacijskog pristupa slaganja tekstova drugih; prostor u kojem se znatnije osjeća autorovo “JA”; stranice na kojima se bez sputavajućih okvira može mirne duše posvetiti svojim crticama. Fazinić krstari nestvarno velikim Pelješcem, od špilje do vrha, od križa do crkvice, od čovjeka do čovjeka. I zapaža, osluškuje, zapisuje, fotografira i slaže zapanjujući kolaž. Ne kao kampanjac kojemu je sve već servirano u potcrtavanim skriptama, već kao receptor svih mogućih osjeta, otvoren za svaki podražaj, za neočekivano.
Znojio se i doslovno krvario na tom putu, trčao je pred obadima na Viteru, vozio mokar motorom po kiši, strahovao dok je u njegovoj blizini padala granata iz II. svjetskog rata, dok je iscrpljen lutao po mraku u podnožju Zjata. Čitatelj se kod ovog potonjeg opisa jednostavno mora poistovjetiti s očajem izgubljenosti, neuspjeha i trošnosti ljudskih tijela u opreci s voljom koja nas goni naprijed. Nije Nevenu sve išlo od ruke. Neke lokalitete nije ni pronašao, ali ih je tražio nadljudskom upornošću te je ispunio svrhu potrage bez obzira na krajnji neuspjeh. Kako kažu, nije važan konačni cilj, već put do njega. I svaki put je Pelješac obilno nagrađivao umornog pješaka nezaboravnim i nesvakidašnjim prizorima, kao što je slap kod Češvninice ili korito izdubljeno u kamenu kod Sapavice, negdje u bespuću pelješkog svijeta. Temeljito proučivši dostupnu literaturu i aviosnimke, obilazio je Fazinić brojne spilje i jame, detaljno ih locirao GPS koordinatama (i predočio u karti na samom kraju knjige), opisao i snimio, sve kako bi sutra poslužilo izletnicima i istraživačima. Na ovim stranicama otkrila se golema špilja Deveterica u kojoj se navodno skrivalo devet braće Vukotića i koju je bilo nemoguće obuhvatiti širokokutnim objektivom. Isto tako i raskošni špiljski ukrasi Šišmare sa stalaktitima zvanim špageti. Jednu bezimenu jamu na Čelinjaku ponad Putnikovića okrstili su imenom kazivača Nikole Đuračića.
Tartufi, jazavci, nafta
Pješačeći je otkrio detalje koji se ne mogu uočiti iz auta ili iz kauča. Sam će reći, “što ima bolje nego šetnja po toplom travanjskom popodnevu”. No, često se njegova šetnja prometnula u nimalo bezazlen uspon. Opisi penjanja do pojedinih vrhova i špilja prepuni su adrenalina i pretrpljenog straha. Kod uspona do Prnčeve špilje, Fazinić će upozoriti da se ne penje onaj tko pati od visine. Doduše, to je slučaj s njim, ali je nadvladala njegova upornost. Priče o pravoslavnim misama održanim u ovoj spilji, zaključit će Fazinić nakon mukotrpnog uspona, tek su legende autora koji se očito nisu uspeli do nje. Poslije smrtno opasnog uspona na svibanj 2010. uslijedio je hladni “Heineken”, pečeno meso i “međunarodna” (jer Pelješac je svijet u malom) nogometna utakmica s bivšim saborskim zastupnikom podno brda Čućin. U putopisu se osjeća snažna autorova empatija prema prirodi, pokislim i osramoćenim stablima uz cestu, o potoku u Kuni koji ima tri različita imena, ali i hrpu otpada. Uočava promjene, pa tako u travnju 2010. piše: “Nema više onih dana poslije bure”, a 2012. broji čak 21 dan sa snijegom. Divljenje iskazuje orijašima – cedrovima u Golubinici i dubovima u Tomislavovcu (čijeg su 200-godišnjaka nažalost posjekli). Istovremeno iznosi nevjerojatne arhivske crtice kao što je ona o 50 metara visokom hrastu meduncu na lokaciji “U Dube”. Fazinić pažljivo promatra okolinu, determinira biljne i životinjske vrste. Uočava rijetke vrste – Proljetnu kukavičicu u Stonskoj Dubi ili rijetku vrstu na Vižanjici kojoj je nadjenuo ime “Marijola Vižanjica”. Kao iskusni poznavatelj uočio je brojne jestive gljive na Pelješcu i dao upute, ali samo za one koji su spremni dugo pješačiti. Doznao je i o tartufima i jazavcima na Pelješcu, ali i o mogućoj nafti kod jame Golubinka.