Pakao antifašizma
Nema dana a da se u dnevnom i tjednu tisku, na televiziji i na raznim tribinama ne spominju pojmovi ustaša, partizan, udbaš, komunjara, četnik, orjunaš, jugonostalgičar, fašisti i antifašisti te imena Josip Broz Tito i Ante Pavelić. Konjukturu imaju „antifašisti“, u kojoj prednjači takozvana „lijeva“ inteligencija. Oni djeluju ne samo na domaćem, nego i na međunarodnom planu. Preplašili su se normalne retorike jednog „desničara“ u hrvatskoj vladi i obavijestili cijelu Europu da su u Hrvatskoj na vlasti fašisti. To su neki od njih činili i napočetku stvaranja Republike Hrvatske, denuncirajući antifašista, prvog predsjednika Republike da je fašist.
To su činili prema starom komunističkom modelu, prema kojem postoje dvije vrste antifašista: „dobri“ i „loši“ antifašisti: „dobri“ antifašisti mogu biti samo komunisti, a „loši“ antifašisti su poglavito domoljubi, kršćanski demokrati, svećenici i kapitalisti. Loše antifašiste u prošlosti se ne samo denunciralo kao fašiste, ignoriralo, bacalo u tamnicu, nego i masovno likvidiralo. Legendarni heroji smiju i danas biti samo pravovjerni komunisti. U Hrvatskoj su od 1945.do danas loši antifašisti bili i ostali svećenici kao kardinal Alojzije Stepinac, članovi Hrvatske seljače stranke koji su sudjelovali u partizanskom ratu a nisu bili spremni prihvatiti komunističku i jugoslavensku unitarističku ideologiju, komunisti koji su branili hrvatske interese (Andrija Hebrang i drugi), revolucionari, koje su podjednako proganjale jugoslavenske monarhističke, ustaške i komunističke vlasti, svi hrvatski seljaci, koji su svake nedjelje išli na misu. Ovdje želim podsjetiti na zaboravljenog borca za nacionalnu slobodu, radićevca Ivana Bernardića, koji je za Hrvatsku robijao 18 godina. Prvi put u starojugoslavenskim zatvorima, potom nenadano u ustaškim i treći put u zatvoru avnojske Jugoslavije. Ništa nije slomilo njegove hrvatske i radićevske ideale. Godine 1928., nakon atentata na zastupnike HSS-e u beogradskoj Skupštini, gađao je jajima jugounitarističkog ministra Grgu Anđelinovića na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Bernardić je jedna od velikih sudbina antifašističkog hrvatskog pokreta otpora, koju su zaboravili i takozvani „desničari“ ali i „ljevičari“. Godine 2002. išao sam u Ivanec (Hrvatsko zagorje) posjetiti njegovu kćerku, da za Hrvatsko slovo napravim izvještaj o mukorpnom životu njezina oca. Plakala je i bila iznenađena da se još netko zanima za njezina oca, ali do intervjua nije nažalost moglo doći, jer je imala dosta privatnih problema, koje je morala riješiti. Ne znam je li se Hrvatska seljačka stranka zanima za suradnika Stjepana Radića, čovjeka koji je veliki svjedok tragične sudbine hrvatskog naroda u staroj Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i u socijalističkoj Jugoslaviji.
Antifašist i domoljub Zvonimir Komarica
Spomenimo i jedan primjer iz komunističkog pokreta. Riječ je o Zvonimiru Komarici. Kao komunist uhićen je u svibnju 1941.i zatočen u Kerestincu. Za razliku od književnika Augusta Cesarca i drugih preživio je bijeg iz Kerestinca i otišao u partizane. Poslije rata bio je u diplomatskoj službi u Londonu, New Delhiju i Ankari. Neko vrijeme bio je ministar za iseljeništvo. Nakon slamanja Hrvatskog proljeća 1971. uhićen je i osuđen na dvije godine zatvora. Autor je nekoliko radova o bijegu iz Kerestinca. Aktivno je kao visoki časnik sudjelovao u oslobodilačkom ratu protiv velikosrpske agresije devedesetih. Godine 2002. ponekad smo šetali zagrebačkim ulicama i on mi je pripovijedao o svojim doživljajima koje je imao kao hrvatski antifašist i o Kerestincu, bijegu koji me zanimao još kao dječaka pedesetih godina u Zagrebu. Dogovorili smo razgovor za Hrvatsko slovo, posebno o tome tko je od komunista kriv za neuspjeh bijega zatočenih komunista i ljevičara iz Kerestinca. Rekao je da ima još podataka koji nisu objavljeni. Preminuo je u vrijeme kad sam bio u Njemačkoj. Duboko sam uvjeren da on danas nikako ne bi bio član neke antifašističke organizacije u Zagrebu, koja se ne bori za socijalni i nacionalni boljitak hrvatskog naroda, nego kojoj je glavni cilj, kao 1991., denuncirati Hrvatsku na međunarodnom planu optužbom da je fašistička država. Bio je komunist i zasigurno oštar i nemilosrdan borac, kakvi su morali biti svi koji su se borili protiv ustaša, Nijemaca, četnika i Talijana. No – kao Franjo Tuđman i niz drugih bivših partizana – spadao je među one, koji su pravodobno shvatili što je to komunistički antifašizam i što je to jugoslavensko antihrvatstvo.