Hrvatska može bolje samo s ljubavlju prema svojoj kulturnoj riznici
Hrvoje Hitrec je književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist. Bio je ravnatelj Kazališta „Trešnja“ i prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije. Jedan je od utemeljitelja Satnije hrvatskih umjetnika tijekom Domovinskog rata. U Hrvatskom slovu redovito objavljuje svoje osvrte na kulturna i politička zbivanja u Hrvatskoj.
Nedavno smo bili svjedoci antivladinih prosvjeda pod nazivom “Hrvatska može bolje” i rasta napetosti zbog načina provedbe reforme školstva. U kojoj je mjeri rasprava o toj temi odmakla od svojega cilja i postala prostor za sukob političkih stranaka te u kojoj mjeri civilne udruge sudjeluju u produbljivanju političke napetosti?
– Poruka da Hrvatska može bolje posve je u redu, naravno da može i mora bolje. Tvrde to, zajedno sa mnom, i svi koji su barem letimice pročitali uputnik („kurikulum“), to jest da se može sklopiti i bolji, inteligentniji, stručniji i hrvatskiji školski program. Prosvjednici su trebali nositi transparente s natpisom „Hrvatska ne može bolje“, budući da su se zalagali za uputnik (i reformu školstva uopće) kojemu su najugledniji stručnjaci iz područja prosvjete, povijesti, književnosti, jezikoslovlja i drugih humanističkih znanosti stavili ozbiljne primjedbe i rekli da tako ne može, odnosno da može bolje, a našlo se i te kakvih zamjerka na prirodoslovnom polju i posebno u pristupu djeci kada je u pitanju zdravstveni, pa u tom sklopu i spolni odgoj koji jest potreban ali zahtijeva suptilnost a ne krijumčarenje rodne ideologije pa i loše skrivenih pedofilskih namjera.
Točno ste rekli da je riječ o antivladinim prosvjedima nevladinih udruga koje su nevladine kada se na poziciji nalazi Vlada desnoga centra, a vladine kada se vlasti dočepa crvena klatež koja im je i otac i majka, a stričevi u bliskom pa i daljem inozemstvu. Prosvjedi su bili potpora lijevoj i anacionalnoj struji na hrvatskoj političkoj sceni, koja je u operativom smislu i smislila smicalice s „kurikulumom“, a on je skrenuo s tračnica strategije HAZU ali i tradicije hrvatskoga školstva. Neobaviještene mlade i njihove roditelje dobro organizirane udruge povukle su za nos izmišljenom pričom da se reformi školstva protivi mračna, konzervativna struja, što je laž. Nema nikoga u Hrvatskoj koji nije za reformu školstva jer ovakvo kako je sada ne može ostati, no također se promjena ne može prepustiti brzinskoj i nasilnoj akciji koja dolazi iz jednoga, prepoznatljivog ideološkog kruga, pod paskom Milanovića, Budaka i naizgled mladenački zanesenog reformista Jokića, donedavno posve nepoznate figure. Usporedio sam to u jednom tekstu s pravopisnim reformistima Goldstein-Jovanović- Jozić, gdje nema mjesta za akademika Radoslava Katičića.
Znači, famozni kurikulum treba akademsku nadgradnju, ne proširenu dosadašnju skupinu (u kojoj su nastavnici čiji integritet treba poštovati, ali i vidjeti gdje su to popustili ili podlegli Jokićevoj tendencioznosti) nego grupu supervizora koja će reći da takvu reformu i takav uputnik treba posve odbaciti i početi iznova, ili uputnik treba snažno korigirati, osloboditi ga ideološke presije koja je vidljiva posebno u „tumačenju“ novije hrvatske povijesti ali i, primjerice, književnosti. Glede mene, okidač je bio popis lektire pa sam se odlučio umiješati premda su ondje, čini mi se, četiri moja naslova te riskiram da budem sveden na jedan ili nijedan. Taj skandalozni popis ruši stupove svjetske i hrvatske književnosti, što sam napisao u članku za „Školske novine“ pod naslovom „ Popis lektire je neozbiljan, neodgovoran i neodrživ“. Nadalje, iz suvremene književne produkcije uzeti su naslovi sumnjive vrijednosti i autori koji bez sumnje pripadaju struji koja je u javnom životu prepoznata kao protuhrvatska, autori i autorice koji su vrišteći od užasa pobjegli u trenutku stvaranja hrvatske države, neki se vratili da pljuckaju iznutra, neki ostali vani jer „u Hrvatskoj koja nije u sastavu Jugoslavije“ ne mogu živjeti – jedan od njih je „veliki“ hrvatski pjesnik Štulić, ostale poznajete, one koji možda nemaju te traume, ali u svojim djelima razaraju univerzalne etičke vrijednosti iz samo njima poznatih razloga. Ne kažem da autor nije slobodan pisati kako želi i što želi, ali lektira ipak mora biti probrana. Vrlo zanimljive „Nedaće krjeposti“ markiza De Sada sigurno se ne preporučuju u francuskim školama.
No, da se vratim rečenim prosvjedima koji su bili besmisleni glede reforme školstva jer ju svi podržavaju, ali smisleni u pomoć opisanom i sada već otpisanom „kurikulumu“. Reforma školstva je ozbiljan posao u kojemu nema mjesta rokovima, ne donosi se na trgovima i ulicama, što je napokon shvatio i ministar Šustar, a razumio je i s kim ima posla kada ga je Jokić počeo ucjenjivati. A akcija „Hrvatska može bolje“ očito se nastavlja s manjim brojem sudionika (novi prosvjedi na Trgu sv. Marka) – ovaj put s jasnim porukama da na vlast treba vratiti lijevu klatež koja će nastaviti (i) podmetanja s uputnikom, ali i općenito uništavanje Hrvatske u dosluhu s drugim Memorandumom SANU.