Volim slikati uz Dravu
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor snažnog međunarodnog ugleda, akademski slikar Toni Franović i predavač na koprivničkom Sveučilištu Sjever, do nedavno je bio potpuno posvećen novome šarenom ciklusu
Gospodine Franoviću, najprije zašto naziv «šareni» ciklus?
– Moža bi mogli reći da se takav naslov, šareni, nekako sam nametnuo. Riječ je o ciklusu vrlo intenzivnih boja, moja se paleta razigrala. Nije riječ o velikim odmacima u odnosu na ono prije, no definitivno se može vidjeti, prepoznati kako se slika izbrusila harmonijski, što je rezultiralo time da je učinak boje jači, snažniji..
Vi ste i prije imali intenzivnu, snažnu boju na slikama.
– Točno, no, ovdje prevladava element da se na boji sve gradi i kompozicijski i ritmički a pogotovo harmonijski obrazac. U atelijeru u Legradu se može vidjeti više slika nego ovdje u Zagrebu, tamo su slike koje su rađene po prirodi i taj se novi obrazac lakše vidi, očituje. Važno je reći da se crtež i boja više ne preklapaju.
Motivi su ostali isti ili slični?
– U novom ciklusu ima jako puno slika nastalih izravno vani, u radu po prirodi, osobito volim slikati uz Dravu. Što dulje radite u atelijeru boja postaje ponešto drugačija. Kad radim u prirodi, moram nabaciti temeljne akcente, osnovni akord.
Koliko je nastalo slika u novome ciklusu?
– Negdje oko stotinjak, uz nebrojene crteže na kojima stalno radim i neprestano nešto bilježim. Gotovo sve slike su veliki ili čak vrlo veliki formati. Dio tih velikih slika otišao je na Palmižanu za izložbu kod gospođe Meneghelo.
Vi volite veliki format.
– Posljednjih petnaest, dvadeset godina ustanovio sam da mi je veliki format idealan, može biti velik koliko god se mogu raskriliti. U Americi sam slikao na formatima većima od četiri metra.
No, s velikim formatom su i veliki problemi od transporta do izlaganja. Zgodno je izlagati, recimo, dvije jako velike slike u malom prostoru.