Devet stotina kilometara za kardinala Stepinca
Članovi Udruge hrvatskih branitelja “Lučonoše Domovinskoga rata” Ante Duvnjak i Ante Nadomir Tadić Šutra hodočastili su sedamnaest dana od Krašića do Vatikana kako bi se osamnaesti dan susreli s papom Franjom te poručili: “Sveti Oče Franjo, mi smo hrvatski hodočasnici… Plan hodnje, nadahnuća i poteškoće te dojmove i promišljanja kao i blagoslov i duhovno dobro za hrvatski narod prosljeđuju ovim tekstom
Udruga hrvatskih branitelja „Lučonoše Domovinskoga rata“ nije brojčano velika, ali je u Hrvatskoj jedinstvena po svom djelovanju, a to je hodočašćenje, ali u punom značenju te složenice – hodati i častiti hrvatske žrtve. U nepunih osam godina postojanja članovi ove Udruge propješačili su gotovo deset tisuća kilometara, obilazeći mnoga stratišta, s molitvom na usnama i zapaljenim lučima u rakama. Uvijek smo tražili simboliku hodočašća, povezujući naše mučenike Hrvatskoga obrambenog domovinskog rata s mučenicima Drugoga svjetskog rata. Tako smo, uz mnogobrojna manja hodočašća, povezali: Škabrnju i Vrliku s Bleiburgom, Knin s Vukovarom, Plitvice s Ogulinom, Kaštela (gdje je Udruga i registrirana) s Jazovkom te naposljetku Krašić s Vatikanom.
Predsjednik Udruge Ante Duvnjak prije nepune dvije godine predložio mi je, kao dopredsjedniku, ideju o ovom zahtjevnom hodočašću.
Priznajem, bio sam slab i pomalo sumnjičav. No kako je vrijeme odmicalo, u meni je jačala vjera kako nas dvojica možemo propješačiti devet stotina kilometara u planiranih sedamnaest dana.
Subota, sedmi dan mjeseca svibnja, godine Gospodnje 2016., dan uoči početka hodnje bio je vedar i sparan. Ante je stigao automobilom iz Kaštela u Knin, a onda smo se uputili u Kistanje gdje smo sudjelovali u programu otkrivanja spomenika našem ratnom ministru Gojku Šušku. Zapalili svijeće, pomolili se i u večernjim satima, kroz prolom oblaka, uputili se, u miru Božjem, za Krašić.
Krašić, 8. svibnja (nedjelja) – prvi dan
Nakon jutarnje kave s ostalim članovima naše Udruge, članovima Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata – Črnomerec, u društvu s načelnikom Općine Krašić, pomolili smo se pred spomenikom blaženoga Alojzija Stepinca. I dok smo pješačili do njegove rodne kuće, od koje i službeno započinje naša misija, dobivao sam sve veću snagu i čvrstoću vjere. Strah i sumnja, koji su bili utaboreni u mojoj ljudskoj slabosti, gotovo su iščezli. Pogotovo se to očitovalo tijekom procesije, posvete križa i svete mise.
Automobil smo prepustili našem članu Milanu Kuncu, koji će nas pratiti kroz Hrvatsku, Sloveniju i dijelom kroz Italiju, a pred završetak hodočašća bit će nam vrlo susretljivi domaćini: ravnatelj Hrvatskoga doma (Domus Croata) Mato Martinović i don Ante Market, kanadski Hrvat.
U idućih sedamnaest dana zaboravit ćemo svaku vrstu prijevoza. Uzdajući se u snagu duha, koji potiče i nuka tijelo, i milost Božju, zakoračili smo prve korake užarene krašićke ceste i preko Draganića, Karlovca i Duge Rese stigli do Donjega Zvečaja, s kojim zaključujemo, pomalo umorni i pokisli, prvi dan našega hodočašća.
Donji Zvečaj, 9. svibnja (ponedjeljak) – drugi dan
Ante je izvrstan organizator. Prije petnaestak dana proputovao je sve dionice puta, tako da gotovo i nismo imali nepoznanica. To nam je uvelike olakšalo pješačenje. Bez obzira na sparinu i proljetnu kišu, koji su se izmjenjivali poput godišnjih doba, noge su se otkočile i mogli smo se posvetiti molitvi i uživati u krajobrazima, meni do tada nepoznatih, naših sela. Iz Donjega Zvečaja krenuli smo ranom zorom, već u šest sati. Ploče s natpisima izlaza i ulaza u mjesta, smjenjivali su se kao na usporenoj vrpci: Zvečaj, Gornji Zvečaj, Generalski Stol, Donja Dubrava, Potok Tounjski, Skradnik, Josipdol (uz kratko osvježenje i prvu kavu), Oštarije (molitva u Svetištu Gospe od Čudesa i okrijepa s našim domaćinom popom Antom Luketićem, koji nas je i blagoslovio) i napokon Ogulin, posljednja postaja drugoga dana. Zajedno s ogulinskim braniteljima i zamjenikom gradonačelnika Tonom Radočajem, zapalili smo naše luči i pomolili se pred spomenikom poginulim hrvatskim braniteljima, večerali u hotelu, koji nosi ime našega dičnog kneza (Frankopan) i onako umorni uputili se na počinak. Nisam mogao zaspati, jer sam prije nekoliko sati primio tužnu vijest da je moj dragi prijatelj Viktor preminuo u kninskoj bolnici. Molio sam se za njegovu dušu, ali i za nas, da nam Svemogući naš Spasitelj podari snage izdržati do Vatikana, našega krajnjeg odredišta.
Ogulin, 10. svibnja (utorak) – treći dan
Ako su prva dva dana bili, onako, za zagrijavanje mišića, treći dan je već bio naporniji. Počeli su nicati i prvi žuljevi, prvi zamori pluća i mišića, jer nije bilo lako gaziti usponima i spuštati se vrletima Gorskoga kotara, a niti vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Povremeni pljuskovi, grmljavina, sijevanje, hladno strujanje zraka i znoj koji se miješao s kišom. No mi smo imali svoju misiju i tješili se da je i to Božji blagoslov. Ogulinski Hreljin, Vrbovsko, Jablan, Stara Sušica, Ravna Gora (kratki odmor uz čaj i toplu okrjepu), Stari Laz, Mrkopalj (molitva u crkvi Majke Božje Žalosne), Sunger, Bukovac Sungerski. Slijedio je jednosatni odmor u Delnicama i slučajni susret s mojim dragim prijateljem don Tomislavom Zečevićem, koji nas je i upoznao i preporučio don Anti Marketu da nam bude dobar domaćin u Italiji i Vatikanu. Ne postoje riječi kojima bi mogli zahvaliti toj dvojici skromnih svećenika, velikoga srca i duše.
Nakon odmora, iz Delnica smo krenuli preko Belog Sela i Vrata i, uz prelijepe prizore jezera Bajer, stigli u Fužine. Načelnik Općine Marinko Kauzlarić počastio nas je večerom i prenoćištem u hotelu Bitora. Ovakvi ljudi dobre volje davali su nam poticaj i nadahnuće.
Fužine, 11. svibnja (srijeda) – četvrti dan
Posljednji dan hodnje kroz Hrvatsku bio je i najnaporniji i najradosniji, jer smo ulazili u prvu četvrtinu našega zacrtanog puta. Iz Fužina, kroz Benkovac Fužinski, morali smo proći sedam kilometara uspona do Zlobnoga gdje su nas dočekali župljani, zajedno s njihovim duhovnim pastirom don Tomislavom i don Antom, s kojima smo se zajedno pomolili u župnoj crkvi, okrijepivši i dušu i tijelo. Ispred pošte u Zlobnom, potrčala je za nama gospođa Branka, službenica pošte. Vidjevši na našim majicama lik blaženoga Alojzija Stepinca, istaknuti natpis: Krašić (8. svibnja) – Vatikan (25. svibnja 2016.) te na poleđini majice: Lučonoše – Hrvatska, sklopila je ruke, sestrinski nas izljubila i blagoslovila našu nakanu.
Uistinu je bio dirljiv susret s tom plemenitom i bogobojaznom ženom. I to nam je davalo snagu i vjeru da ćemo uspjeti, jer nismo sami. Naš narod je uz nas. Ovo je naš zajednički pothvat. U selu Plase opet se sručio veliki pljusak na nas, ali više na to nismo ni obraćali pozornost, nego smo nastavili kroz Hreljin, Škurinje (pokraj Rijeke) Rupe i Šapjana do Pasjaka. Onda, pozdrav Domovini i ulazak u Deželu: Račice (Općina Ilirska Bistrica), Podgrad – Hrušica.
Podgrad – Hrušica (Slovenija),
12. svibnja (četvrtak) – peti dan
Kiša, oblačno, poneka zraka sunca, pa opet kiša, pljusak, pa ponovo… Kao u nekakvom nepravilnom ciklusu, proljeće je i kroz Sloveniju pokazivalo svoju nepredvidljivu ćud. Slovenija je, u ovom području uistinu mala, i ne samo da ćemo ju u jednom danu propješačiti nego ćemo već do noći stupiti na talijansko tlo.
A kako bismo to i ostvarili, valjalo je proći kroz: Obrov, Gradišće, Markovščinu, Materiju, Tublje, Hrpelje i Krvavi Potok, da bismo prokrvaljenim gnjetima, prije mraka ugledali natpis Basovizza (Basovica, Italija).
Basovizza (Italija), 13. svibnja (petak) – šesti dan
I kroz Italiju se nastavilo promjenjivo vrijeme, ali se naši planovi nisu mijenjali, jer je audijencija kod Svetoga Oca Franje, 25. svibnja (srijeda) u 10 sati i svaka promjena plana dovela bi nas u vremenski tjesnac, a to nikako nismo željeli.
U blizini Padriciana stajao je putokaz: Trieste 5 km. No nismo ulazili u grad, već preko Trebiciana, Prosecca i Sistiane, ušli u Monfalcone, gdje smo odmorili naša umorna i pokisla tijela. Radosni i hrabreći se činjenicom da smo u šest dana propješačili dio Hrvatske i Slovenije te uspješno započeli talijansku rutu, slatko smo zaspali, žarko čekajući novo svitanje i putešestviju superstradom (to su lokalne ceste, jer smo, iz sigurnosnih razloga, morali izbjegavati autoceste).