Unatoč ugrozama, Hrvati ostaju na nogama
Hrvatska nije kakvu smo mi idealisti sanjali okupljajući se svršetkom osamdesetih za presudni boj, ali nije ni neodrživa država nego unatoč svim slabostima dovoljno jaka u nogama, u narodu, da preživi i gore opasnosti od ovih koji se sada valjaju na unutarnjem političkom planu, ali bogme i na vanjskom.
Vrijeme hirovito, svakoga dana od nevremena strada poneko područje naše domovine, što nije bez vraga i ima političko zaleđe. Tako su mračne konzervativne snage izazvale poplavu u Kumrovcu i napola potopile rodnu kuću najvećega sina naših naroda i narodnosti, dotično sina (i oca) zločina. Klima se mijenja i sama po sebi, na Žumberku sam u nedjelju čuo cvrčke, ne na čvoru crne smrče nego na bukvama, a to se nije dogodilo otkad pamtim.
No, krenimo od početka prošloga tjedna kada su se sastali Kolinda i Vučić da unaprijede nešto malo poremećene odnose Hrvatske i Srbije, posebno početkom devedesetih, ali i nadalje. Kažu da je susret pripreman dva mjeseca, a ni u tom dugom razdoblju Kolindini savjetnici nisu razumjeli da Srbijanci predlažu baš onaj datum, ako se ne varam, kada su u Beogradu 1928. ubijeni hrvatski zastupnici. Na stanovit način radi se o sličnom podmetanju kao kada je Tadić Josipoviću uvalio Micića, s tim da ovaj put savjetnik nije bio Dejan Jović (koji se opet budi, a kada se posve probudi emitiraju ga u središnjem Dnevniku HTV-a). Tko je bio savjetnik, je li Mate, ne znam.
Hrvatska predsjednica i srbijanski premijer sastali su se na mostu (bez Petrova) i pošli u vojvođanski Tavankut gdje Hrvate prikazuju u svečanim prilikama kao one za turiste sačuvane folklorne rezervate ostataka Indijanaca u SAD. Nije bilo riječi o šezdesetak tisuća Hrvata koji su se pod prijetnjom noža i bomba morali iseliti iz Vojvodine premda nisu pokazivali nikakvu agresiju prema ostalim narodima i narodnostima, nisu postavljali balvane i ubijali sve nehrvatsko oko sebe nego se povlačili u kuće pred kojima su ujutro nalazili vrlo jasne poruke da odu živi ili ostanu mrtvi. Nije bilo riječi, koliko sam vidio, ni o drskoj politici razdvajanja Hrvate na „obične Hrvate“ i Bunjevce koji valjda nisu Hrvati nego Škoti ili što drugo. No, hrvatska manjina u Srbiji ipak će napredovati: Vučić će u Tavankutu asfaltirati ulice da bi turisti lakše stizali.
Opisana pastorala uz ljubazne osmijehe onoga koji je usred Hrvatske vikao „Ovo je Srbija“, okrnjena je samo nekoliko dana poslije kada je Marijana Petir u Bruxellesu otvorila izložbu o Alojziju Stepincu uz nazočnost sisačkoga biskupa, što je Srbiju vratilo u prvobitno stanje i sva se raskokodakala, pa povukla i svoga poslanika iz središta Unije, a Hrvati u Tavankutu pospremili nošnje u sanduke i presvukli se u civilna odijela da ne izazivaju preveliku pozornost. I turistički aranžmani su otkazani. Za Srbijance je Stepinac crvena krpa, to jest crna, za njih je blaženik zločinac i lažu na sva usta, što bi se svidjelo Dobrici jer potvrđuje njegovu teoriju o zemljacima.
Izložbu o Stepincu trebalo bi postaviti i u Vatikanu gdje Papa oklijeva s kanonizacijom krašićkoga mučenika i osniva povjerenstva u kojima sjede predstavnici Srpske pravoslavne crkve, a sve u cilju ostvarenja iluzije o prevladavanju davnoga raskola u čemu je SPC posve pogrješna adresa, a Stepinac još jednom žrtva – ovaj put zabluda iz „svojih redova“. Pravoslavne, državne crkve ne mogu se dogovoriti ni između sebe, kao što se nedavno vidjelo, a nekmoli s Rimom. S tim se i ne treba baviti jer je posao uzaludan, pa i nepotreban. Neki sam dan dohvatio knjigu o Križaniću i još jednom pročitao uvod Ante Pažanina koji je napisao : “U završnim razmatranjima vidjet ćemo da ni Križanić ni Bellarmin u ono vrijeme nisu uvidjeli, a možda ni mogli jasno uvidjeti nužnost da se kršćanstvo može održati i razvijati u svojoj bitnoj općeljudskoj intenciji i jedinstvu samo svojom mnogolikošću i svojim daljnjim diferenciranjem. Interkulturalnost raznih civilizacija, pa i religija u suvremenom svijetu danas nam bjelodano pokazuju da u svijetu mora biti mjesta za razvitak svih naroda i njihovih kultura kao raznolikih oblika očitovanja čovječanstvu „urođenoga uma“.
I tako neka bude, s tim da jedna od tih „mnogolikosti“, SPC naravno (slično vrijedi za sve ostale) ne može i ne smije ni na jedan način utjecati na zbivanja u katoličkom svijetu ili čak diktirati Vatikanu koji se u pitanju Stepinca pokazao neuvjerljivim prije svega zbog nepoznavanja povijesti, ali i opisanom iracionalnom težnjom da preko SPC, podilazeći SPC-u, ostvari kontakt s pravoslavljem – ne razumijevajući da je SPC politička organizacija velikosrpstva i udarna šaka srbijanske države koja nije odustala od svojih planova ni glede katoličke Hrvatske.
Njezina, srbijanska ideja „sjedinjenja“ odavno rasutih kršćanskih mnogolikosti jest, glede Hrvatske, samo i jedino agresivnost kojoj je cilj teritorij, izlazak na hrvatsko more, a vjera je u drugom i trećem planu, tek kao pomoćno sredstvo novoga angažiranja „Prečana“ u rasuću hrvatske države. Zanimljivo je da se u novom izvješću SOA-e objavljenom ovih dana uza sve moguće ugroze spominje i velikosrpska opasnost, što su neke novine (Večernji) istaknule i u naslovima, a neke (Jutarnji) nisu spomenule ni u tekstu. Pametnome dosta. Rečena se velikosrpska budnica osjeća posebno na Banovini, gdje su se Srbi toliko osilili da podižu i spomenike svojim četnicima koji su ubijali hrvatske vojnike – s tim da četnike ubojice proglašavaju nevinim civilima bez oružja, a kako su to i čime pucali na pripadnike Gromova, ne kaže se.