Vatreni izgorjeli na upaljenoj baklji
Hrvatska je nogometna vrsta ispala iz natjecanja na Europskom nogometnom prvenstvu. Izgubila je od Portugala 1:0
Ima ih koji bi CRO- Lens, umatali u gorke suze. U plač i jauk. Šibaju i slike naših vitezova. Lica zabijena u dlanove. Škrgut. Nisu one – te. To su suze jednog promašaja. Ništa više. Pa, Hrvatska je držala Portugal, jak, tehnički moćan, s onim “ ludensom” od Ronalda, u šakama. 117 minuta! Puno. I – previše. To uspijeva, malo tko. Ovo je bila četvrta, zaredom, dobra igra Hrvata. Tim dojmom, mi smo bolji od tolikih. Čak i velikana. I Njemačke i Engleske. Italije i Španjolske. Europa skida kape, do poda, Čačićevim “Vatrenjacima”. Bili su, protiv Portugala, na visokoj razini. On su izvjesili barjak na Ronaldovu “nosu”. Taj monstrum, a to će se pokazati i završnici nastavaka, jer on je “izumitelj” luzitanske pobjede. Ronaldo. Ostao je, nemoguće – sam. U kaznenom prostoru. Naših nigdje. Ni za lijeka! Nadomak Subaše! Ukošen. I na udarcu, koji nije bio – top. Točno u našeg brankara, kako bi rekli stari Splićani. Slutio sam, pisao sam, pozivao Monakeža da se čuva. Vjerovao sam da je u njegovim šakama, rulet-kuglica, naše pobjede. Čvrsto. I moja vjera i – njegova lopta – na domaku ispruženih ruku, pa dolazila ona iz upaljenog ždrijela CR-7! Uvijek su to teški, plameni jezici! Oganj, pakleni. Samo da je taj scenarij, dosta za povijesnu priču. Odoše minute. Jedna za drugom. Ovog ozračja. Toliki smo kavaliri, pa priznajem da gutamo pilule za glavobolju: Ronaldo. Hrvatski su krugovi, za njega i oko njega – pravi. Ne bodu, samo stežu. I to – tanano. Svilom. Ne, okovima. Ni stiskom anaconde. I Antin je put – ispravan. A, bez njega – Portugal, to se jasno vidjelo, nije nikakav zmaj. Nije to onaj navalni kvintet: Augusto-Eusebio-Torres-Coluna-Simoes!
Nani je, ipak, samo jedan – i to “zvrk”. Često na vrtuljku, bez ikakva smisla. Protiv Hrvata, nije ga bilo. Objektivno, nije ni nas, bilo tolikih. Pa čak naš “mač” broj jedan, s krila opasni Perišić, nije stao čvrsto na loptu. Kad se pojavio, gurao je, u sebi, to je moj dojam, gol pod svaku cijenu. I tu je, padao. U kovitlac. Poput pogođenog zrakoplova. Bili su to promašeni šareni baloni. Mandžukić je uvučen u igru, da svojom korpulencijom sije, ako ne smrt, ono bar paniku među Portugalce. Jer i njihova obrana imala je puno “zvizdana”. Mandžo je ostao – prazna puška. Bez i jednog ispaljenog metka. Patricio je mogao mirno, na “crnjaka”. U “portu” ili kavi. Ovaj put ni razmaženi i domišljati Kalinić, ubačen u igri, po mnogima prekasno, nije našao svoj grif. Mali Pjaca na kojeg se čekalo, ljubomorno, s dva, tri driblinga, nije našao rupu prolaza do portugalske mreže. Još je, ipak, na čekanju. Ja sam, iskreno, očekivao ne samo žestoku paljbu već i golove naših “veznjaka”: Rakitića, pa i Modrića. Subotnje večeri oni su, ipak, pomalo, već po nekom starom, običaju – stali. Tražili su, tražili, kružili i kružili. A vura ide. Zelenih, na sve strane. I jedan hrabar dečko, visoka čela, pletenice na leđima, Vida, nekoliko je puta skokovima i pucanjem bio naša – udarna igla – broj jedan. No, on, nije to! Po krvi. Ipak, u Francuskoj smo – chapeau. Dobru su radili obranu Srna i Čorluka. Iako je Čarlija, rušila vlastita neravnoteža. Igrao je bez zaštitne kapice s hrvatskim grbom. Bio je – pravi. Brozović samo u trenutcima, na prozivci, kao i branič Strinić. Ovaj dugonja očito, tiho izrasta u borca. I s takvom “konfiguracijom”, mirno možemo reći: mi smo imali Portugal. Više igre, više, ono malo, ali ipak prilika.