Hodočašće je naša borba za duhovnu slobodu Domovine
Pater Ivan (Ike) Mandurić studentski je kapelan bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Sudionik je Domovinskog rata. U mladim danima aktivno se bavio športom. Diplomirao je arhitekturu. Godine 1999. u dobi od 37 godina stupio je isusovački novicijat, a za svećenika je zaređen 2009. Duhovnik je Bratovštine Marijanski zavjet za Domovinu, koja je 2015. pokrenula zavjetno hodočašće „Marijanski zavjet za Domovinu“.
U tijeku je zavjetno hodočašće „Marijanski zavjet za domovinu“. Recite nam nešto o naravi te inicijative. Zašto je važno hodočastiti za domovinu i to u marijanska svetišta?
– Hrvatska postoji, izvukla se iz ralja komunizma i svih povijesnih stega koje joj nisu dale da sama živi svoju slobodu i odlučuje o svome putu. To je uvijek razlog za slavlje, zastave, pjesme, ponosan govor, dostojanstven život uznosita čela. Toliko je to važno da je vrijedilo i mrijeti i živote dati za tu njezinu slobodu koju danas uživamo i živimo. Pobijedili smo i ostvarili san mnogih generacija diljem domovine i svijeta s kojim su se od ovoga svijeta opraštali brojni domoljubi, moleći Boga da jednom dođe čas kad će on postati stvarnost. Mi smo generacija koja je dočekala uslišanje tih molitava i ostvarenje neugasivih želja.
Ali, nešto je stalo na put tome da se ta sloboda i slobodna Hrvatska, i sve što je hrvatsko, živi s ponosom, pravedno i pošteno, odgovorno i ljudski. Kao da je nešto pritisnulo dušu hrvatsku, i ne da se. Tko bi mogao povjerovati da će neka hrvatska vlast s cinizmom i prezirom gledati svoju djecu koja su za nju umirala, svoje branitelje kako u nekom šatoru prosvjeduju godinu i pol dana, dvije hladne zime i jedno prevruće ljeto, poniženi i ponižavani i nazivani raznim pogrdnim imenima. Da ćemo godinu i pol dana gledati javno ruganje vlastitim sinovima u kojem će sudjelovati javni rtv servis, brojni drugi mediji, pomičući granice mržnje, cinizma i vulgarnosti, i političari koje smo izabrali, institucije kulture, i drugi uglednici države koju su stvorili oni kojima se rugamo. I da ćemo gledati prizor kako specijalne snage policije, najuvježbanije i najspremnije jedinice, spremaju juriš na invalide na vratima crkve Svetoga Marka. Krvožedni kao da napadaju najveće zločince svijeta, spremni maknuti po svaku cijenu, i to radije silom nego milom, s nekom luđačkom krvožednošću. Bio sam ondje pa znam što govorim.
To nam je otvorilo oči. Takav odnos prema Hrvatskoj, njezinoj duši, biću i postojanju, ne može biti djelo ljudsko, ne može biti od ovoga svijeta. Nešto pakleno, nešto je sotonsko prisutno ovdje. Nešto protiv čega se ne ratuje ni puškom ni umom, nego duhovnim bojem i snagom.
Nešto vražje je, lukavo kako to samo ono zna, maknulo branitelje iz svih aktivnih relacija prema njihovoj doživotnoj ljubavi, Domovini za koju su umirali i dali svoju mladost, poslove, prijateljstva, svoje perspektive i šanse za nekakvu drugačiju, normalnu mladost, i sve založili za ljubav – za Hrvatsku. Oni, takvi koji su sebe prinijeli na njezin oltar, ne mogu je prestati voljeti. Ali, ovdje se dogodio jedan veliki zločin prema njima, na taj način da ih se odvojilo od nje tako da nemaju više nikakav aktivan odnos prema njoj kroz koji će i dalje tu ljubav izražavati. Sve je to, postalo nam je jasno – zlo duhovnog podrijetla.
Sagledavajući to stanje društva, shvatili smo kako nam, ako je to duhovne naravi, a jest, preostaje zavapiti i utjecati se jačem od svakoga zla. Uostalom, i Domovinski rat dobili smo moleći se i utječući se Bogu i svetoj Bogorodici koja nas je na nebu zagovarala. To je bio razlog da pokrenemo ovo zavjetno hodočašće: pokrenuti i pozvati one koji Hrvatsku ljube više od svih drugih, njezine branitelje, da tom svojom ljubavlju zavape nebu da je oslobodi od zla, i da opet prikažu svoje živote, na duhovan, molitven način. Odlučili smo stoga pozvati ih na još jedan rat, na život i smrt, duhovni, molitveni, da nam Gospodin, gospodar života i smrti, udijeli još jednu slobodu, ne sad od neprijatelja ovozemaljskih, nego od okupatora duhovnih.
Za ovakvu pobjedu i slobodu, potreban je jedan veliki pothvat, najveći mogući. I pronašli smo ga, najveći koji smo mogli smisliti: obići ćemo sva marijanska svetišta diljem Hrvatske, na putu dugom 1700 kilometara, i pozvati branitelje, sve koji mogu hodati, da obećaju da će za života, za Hrvatsku i za njezinu duhovnu slobodu, za zatiranje duhova komunizma, fašizma, bezboštva, duha potkradanja, laži, kukavštine, i svega nehrvatskoga, da za tu duhovnu slobodu prikažu kako će za života, etapu po etapu, prohodati taj put, u molitvi i zajedništvu s mladima i svima drugima koji jednako tako žele sebe prikazati za svoj narod.
Hodočašće je doista nezamjenjiva pobožnost, kroz koju se hodočasnik pripravlja, vrši pokoru, i tijekom kojega prolazi svoju askezu šutnje, oskudice, umora, i čin okajavanja vlastitih i tuđih grijeha, u kojem svladava svoje požude, svoju oholost, i u kojem postaje krotak i ponizan; tijekom kojega moli, i iskazuje svojim hodom i posvećenim vremenom slavu i čast djevici Mariji i dragome Bogu, i tako pruža zadovoljštinu za grijehe vlastitoga naroda, i svoje osobne. Jednako tako, pridružujemo svoje molitve djevici Mariji onima svih minulih stoljeća kako je to uvijek i posvuda činio naš narod, pa, kao da tako oživljujemo i pozivamo se i na njihove molitve i zavjete i pozivamo se na njih.
Kako je inicijativa započela?
– Počela je prije nekoliko godina kada smo doznali da ponegdje u svijetu postoje tradicionalna hodočašća veterana i studenata, primjerice u Engleskoj, niz godina, sve od II. svjetskog rata pa sve do sada. Na jedno takvo hodočašće otišla je jedna naša studentica i pričala nam o njemu, pa smo kanili napraviti nešto slično i ovdje. No, onda je jedan od utemeljitelja Marijanskog zavjeta, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, Anđelko Đerek – koji je otpočetka bio u inicijativnom timu ovog zavjeta, hodočastio na Caminu, te ondje došao na ideju da, po uzoru na to hodočašće, u Hrvatskoj utremo hodočasnički put marijanskim svetištima, od istoka do juga Hrvatske. Stvari su išle sporo sve dok se nisu pred našim očima počele odvijati nove nemile scene s braniteljima. Prošlog proljeća, iako nepripremljeni, odlučili smo, kao pokaznu vježbu, proći ovaj hodočasnički put – kako bi nam ove godine bilo lakše objasniti kako smo to zamislili, i kako bi onda ove godine to mogli napraviti na pristojan i kvalitetan način. U međuvremenu smo osnovali udrugu koja će se o tome brinuti – Bratovštinu Marijanskog zavjeta za Domovinu. Tako da smo ove godine pripravni i hodočašće doista funkcionira na pristojnoj razini.