Sinkronijsko čitanje
Na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni Peruško Bogdanić pojavljuje se s prvim kiparskim djelima sredinom 70-tih godina. Naime, odmah po završetku studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti mladi se kipar predstavlja na zajedničkoj izložbi s Kuzmom Kovačićem i Igorom Rončevićem u „Galeriji Na Bankete“ u gradu Hvaru 1976. godine. Dakle, prije četiri desetljeća zakoračio je na likovnu scenu s djelima u kojima su se već razabirala neka obilježja njegova kiparstva, a napose je bilo razvidno ishodište u postmodernističkom naslijeđu i mediteranskom nadahnuću. Na tim je temeljnim premisama i započeo tražiti vlastitu kiparsku izražajnost u jednostavnosti forme naglašavajući njezinu likovnu komponentu rafiniranim oblikovanjem volumena i čistom, haptičkom površinom zamjetne poetske sugestivnosti. Ovim isticanjem temporalnih i estetskih odrednica nastojimo kazati da upravo unutar njih i lociramo kipareve početke u formativno razdoblje njegova stvaralaštva. Štoviše, da nam valja skrenuti pozornost na činjenicu da su vremenski okvir, društveno okruženje, kulturološko ozračje i multimedijalni kontekst nezaobilazni u promatranju kipareva djela kako u prvoj, odnosno, i početnoj fazi tako i u njegovoj cjelovitosti, to jest u retrospektivnom sabiranju i kritičkom sumiranju.