Hrvatska ne smije šutjeti
Ove godine obilježavamo 25 godina od početka srpske agresije. Većina hrvatskih medija to prešućuje, iako se te 1991. najviše ginulo. Također, ovih dana obilježava se i 25 godina od drame u selu Ćelije.
Za Hrvate i Hrvatsku je najznačajnija bila 1991. Svi oni koji su se poslije uključili u obranu, odnosno protiv agresije Srbije, Crne Gore, zločinačke JNA i naravno domaćih izdajica također su dali izniman doprinos, ali nikako ne kao oni koji su bili prvi kad je trebalo. Posebno tu treba istaknuti dragovoljce Domovinskoga rata. Oni, zahvaljujući „SDP-ministru“ Predragu Matiću, više ne postoje, već su, namjerno, baš kao i svi drugi uvršteni u tzv. Registar branitelja, zajedno sa pola milijuna drugih, kao da je posve isto njihov doprinos i onog koji je došao kasnije, koji je na određeni način kalkulirao, pa kad je vidio da će pobijediti Tuđman i Hrvatska brzo se svrstao na pobjedničku stranu.
Nije isto, ali i u vrijeme Drugi svjetskog rata također su se događale slične stvari. Jedan dio četnika „na vrijeme“ je okrenuo kapu, pa su rat dočekali kao pobjednici, nakon čega nitko ih nije smio pitati zbog čega su prvo bili na strani neprijatelja, odnosno klali Hrvate, a nakon toga ponovno su to činili, od Bleiburga, Golog otoka, Lepoglave, Stare Gradiške i niza drugih partizanskih mučilišta, samo ovoga puta s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu.
Zanimljivo je da je o Drugom svjetskom ratu, a osobito u vrijeme komunizma, odnosno vladavine komunističkog zločinca napisano i objavljeno na tisuće knjiga, snimljen veliki broj igranih i dokumentarnih filmova, pa čak i bezbroj priča za djecu, ali sve one manje-više imaju samo jedan nazivnik – prešućivanje, marginaliziranje, falsificiranje i besramno veličanje kulta ličnosti Josipa Broza Tita i njegovih suradnika.
Međutim, o „velikoj i slavnoj pobjedi“ komunista i partijaše svi mediji u bivšoj državi morali su i trebali pisati kontinuirano, dakle cijele godine. Oni urednici koji se toga nisu pridržavali vrlo brzo su tražili nova radna mjesta, ili su pak od morali pobjeći iz Titove Jugoslavije.
Inače, ove godine obilježavamo 25. godina od početka srpske i ine agresije. Većina hrvatskih medija to prešućuje, iako se te 1991. najviše ginulo. Umjesto istinskih hrvatskih branitelja, „zvijezde“ su političari i politikanti koji su nas i doveli u ovu močvaru iz koje još ne ćemo izaći idućih – 25 godina.
Eto, ovih dana, 9. srpnja, obilježavali smo još jednu tužnu obljetnicu- 25 godina od drame u selu Ćelije. Jeste li primijetili da se ovom događaju od televizija do dnevnih i tjednih novina pridavala znatnija pozornost? Da se nešto slično dogodilo Srbima oni bi s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi snimili barem pet-šest filmova.
Međutim, taj srpski zločin u Ćelijama treba neprestano spominjati, a ne samo na dan obljetnice. O njemu trebaju učiti i djeca u školi. Pa, što se to dogodilo u tom malom hrvatskom selu, smještenom nedaleko od Vukovara, s oko 200 stanovnika?