Treba živjeti punim plućima
Ponedjeljak, 4. srpnja
Nikad nisam voljela početak tjedna. Valjda mi je to ostalo, još iz onog vremena, kada mi je to bio, nakon nedjeljnog odmora, prvi radni dan. A ponedjeljak, prvi dan u tjednu, uvijek je bio i početak moje utrke s vremenom. Kuća posao, posao kuća. Pa pripreme za nastavu, pa pisanje priprema, pa sastanci, pa sjednice. A uvijek, kao jeka koja me je stalno pratila, ponavljalo se i ono meni mrsko moram. Zato je sada, otkad sam u mirovini, nastupila u mojoj obitelji zabrana za svako moram. Ništa ne moram a mogu sve. Mogu raditi sve što hoću i kada hoću. Čak i ostati do u sitne sate uz računalo i pisati i pisati. Ili ne izlaziti ako mi se ne izlazi iz kuće. Naročito po ovoj vrućini kakva je danas. I nitko mi nema pravo prigovoriti. Jer ja ništa ne moram! Ja sam u zasluženoj mirovini. I ja ću raditi što ja hoću i kada ja hoću. Divno, zar ne? I zato kažem: Živjela mirovina! E da je samo malo veća! Gdje bi mi bio kraj? Kako bi ju tada rado dijelila, a dijelim i ovako, s potrebitima. Dijelim, jer želim dijeliti. Iako ni to ne moram. Pa zašto bih nešto morala?
Moram samo umrijeti. I to je to. No, o tome ne bih sada razmišljala. Zašto razmišljati o nečemu konačnom? Na ovako lijepom danu. Punog sunca, svjetlosti i topline. I cvrkuta ptičjeg jata u obližnjoj šumi. Izlazim na balkon. Vjetar tek pomalo pirka. Udišem punim plućima mirise jutra i zahvaljujem Bogu, na još jednom lijepom početku dana.
Tek je sedam sati. Jutro je. Tišina. Nema ni automobila, ni nervoznog trubljenja, ni dovikivanja. A ni žagora dječjih glasova. Gledam u nebo. Nigdje ni jednoga oblačka. Dan će biti lijep. A lijepo ću se i ja osjećati. Dosta je bilo kiše, oblaka, juga. I olujnog vjetra. Moje stare kosti željne su sunca.
Ulazim u dnevni boravak, puna neke nove energije. Sve mi je nekako ljepše. Sve me raduje. Ne pada mi teško ni moja svakodnevna doza lijeka za štitnjaču koju sam zaradila tijekom rata i u izbjeglištvu. Ali, živa je glava. To je najvažnije. U kuhinji pravim kapučino. S guštom ispijam prve gutljaje. I pritom razmišljam o čemu bih mogla pisati, u tom svom prvom, i dosad jedinom, zapisu u dnevnik. Za nepovjerovati, zar ne!? Toliko prijeđenih kilometara u nogama, a nikad niti jedan jedini zapisan redak u dnevniku. Čak ni u onom tajnom. Napisanom u djetinjstvu ili u ranoj mladosti. I što sada, moja Verice, pod tvoje stare dane staviti u dnevnik? U tvom se životu ne događaju baš neke velike stvari.
Stvarno, a o čemu pisati!? „Ma, hajde, ne lupetaj!“, govorim sama sebi. Nije ti prvi put olovka u ruci. Bit će nešto! Bacam pogled kroz prozor. More doduše ne mogu vidjeti, ali čujem glasanje galebova i daleki odjek brujanja motora s neke ploveće brodice. Sada znam i sigurna sam, ja ću ispuniti svaku stranicu svoga ovotjednoga dnevnika. Jer svaki ovakav tren koji promiče pored nas, ostavlja u nama i za nas neku novu priču. I za naše pamćenje i za naš zapis. Na prazan papir nekog i nečijeg dnevnika. No, sada je na redu računalo i pregled dnevnih događanja. Pa, iako sam rekla kako u moju butigu, u ovaj moj dnevnik, ne će politika, što rekla – to i porekla. Jer, ako ćemo mi ostaviti politiku na stranu, politika ne će nas. Ipak, neka politika malo pričeka! Otvaram najprije poruke. Prva je na redu poruka moje kćerke. Vani je. Na usavršavanju. Dala se, kako bi rekli naši stari, u nauku. Ali joj ne pada na pamet ostati vani. I svaki put kada se vrati, Hrvatska joj je sve draža i draža. Sve joj je ovdje i ljepše i bolje. Ljudi su joj, kaže ona, i pošteniji i iskreniji i spremniji pomoći. Znala sam da voli Hrvatsku, ali sam u sebi pomalo i strahovala. Jer nas toliko mladih napušta i odlazi. Posla ni na vidiku a mora se živjeti. Zar je jedini izlaz, put pod noge, i u bijeli svijet? Gorak je to kruh. To spoznaš tek onda kada te tuđina samelje. I tek kada napustiš svoje rodno ognjište, osjetiš i svu silinu svoje ljubavi. Pa ti se na svaki spomen Lijepe Naše, na svaki stih naše himne, na svaku klapsku pismu, na svaku vijest iz drage Domaje, skupi nešto u grlu. I steže.
Utorak, 5. srpnja
Ne znam kako je to kod drugih ljudi, ali meni svaki dan počinje isto. Danas sam ipak odlučila malo preokrenuti redoslijed. I odmah, prije mog jutarnjeg kapučina, preći na poruke.
Kao i uvijek, najprije otvaram one, bliskih mi i dragih ljudi. Ovaj put to je poruka moje drage prijateljice, pjesnikinje Malkice Dugeč. Nas dvije redovito međusobno komuniciramo i razmjenjujemo vijesti. Ne uvijek baš one najugodnije, a te su najčešće vezane uz naše zdravlje, nego i one puno, puno ljepše. Vijesti koje su vezane uz naš književni rad, tiskanje knjiga ili objavljivanje tekstova. A ovaj put obje imamo što reći i napisati.
Najprije ću, kako je i red, početi od Malkice. Iz tiska joj je izašla nova stihozbirka Poticaj buđenja, u izdanju DHK-a. Presretna je. Jer, svaka je nova knjiga, kako kaže Malkica, velika radost. S nestrpljenjem iščekujem rujan kada će promocija biti upriličena, pa ću, ako ikako budem mogla, nazočiti predstavljanju i iskoristiti tu prigodu za druženje, s dragom prijateljicom.
Srijeda, 6. srpnja
Wimbledon. Svjetski centar za ljubitelje tenisa. Danas je na redu susret Čilića i Federera. Čilić brani hrvatske boje. Očekujem žestok okršaj. Federera je već jedanput pobijedio. Možda uspije i ovaj put. Držat ću mu palčeve i iz sveg srca navijati za njega i za Hrvatsku. Pripremam se psihički cijelo jutro i budno pazim da mi ne promakne početak dvoboja. Federer je treći igrač svijeta. Ne će Čiliću biti baš lako. A ni nama gledateljima. Jer što se više primiče početak susreta, to se i meni, sve više i više, počinje želudac stiskati od nervoze. Točno je 14 sati. Puno gledalište. Mnoštvo i naših. S prepoznatljivim dresovima i kockicama. Gledam Čilića pomno i ispitivački. Smiren je. Udarac za udarcem. A udarci precizni i brzi. I uvijek točno u sridu. Marin je uskoro u vodstvu. Vodi u dva prva seta. Meni srce puno. Prepuno. Samo što ne iskoči od uzbuđenja. A onda, preokret. Federer odnosi pobjedu u odlučujućim loptama. Čilić je ponosan na način na koji je igrao i na razinu tenisa koju je prikazao, a ponosni smo i mi na Čilića. Ponosni smo i na našu nogometnu reprezentaciju. Borili su se i oni junački. Dali sve od sebe. U zajedništvu. A to je ono najvažnije.
Išli su U boj, u boj, za narod svoj. Pod istim zajedničkim barjakom, Domovine nam Hrvatske.
Srce mi zaigra od ponosa dok ih gledam. Hrabri. Srčani. Spremni sagorjeti i do posljednjega. A tko normalan na sve ovo može ostati ravnodušan ? Na tribinama kockica do kockice. Svi navijaju. I svi kao jedan. Bože moj dragi, lijepo li ih je vidjeti! Još kada zapjevaju Lijepa li si, u grlu te nešto steže. Od nagomilane ljubavi za našu Domaju. Pa onda sokoliš, pa navijaš, pa vičeš, pa strepiš. Za našu reprezentaciju. Za naše dečke. A tek kada zasvira naša himna i dečki ju prihvate i pjevaju s rukom na srcu, grudi ti se nadmu a duša ispuni ponosom. Tribina tada gori od navijanja. Hrvatska, Hrvatska! Ori se poklič gledalištem.
Zato, hvala vam, dečki! Hvala vam za sve što ste učinili za naš šport i za našu Hrvatsku.