Izniman glazbeni kontinuum
Anđelko Klobučar dao je veliki prinos hrvatskoj glazbi kao skladatelj, orguljaš i glazbeni pedagog, a ove godine navršio je 85 godina. Donosimo uvid u njegovu iznimnu biografiju
Iako je u hrvatskoj orguljskoj glazbi broj skladba nastalih u 20. stoljeću (pogotovo nakon 1945.) razmjerno velik, upravo se opus Anđelka Klobučara svojom opsežnošću i kakvoćom izdvaja u veću i vrjedniju cjelinu. Takvo što i ne iznenađuje jer je riječ o vrsnome orguljašu, improvizatoru i skladatelju čija je praksa bila neraskidivo vezana za orgulje zagrebačke katedrale, važan instrument u opusu njemačkoga graditelja Eberharda Friedricha Walckera (sagrađene 1855.). Ove orgulje, ujedno i najveće na prostoru Hrvatske, bile su trajnom inspiracijom skladatelju, čijem opusu uistinu pripada središnje mjesto u hrvatskoj orguljskoj glazbi. Valja naglasiti kako bi određivanje Klobučara isključivo kao orguljaša i skladatelja orguljske glazbe – kakvo je i danas u velikoj mjeri prisutno – bilo pogrješno pa bi umanjivalo vrijednost i učinke njegova širokoga djelovanja kao skladatelja orkestralne, komorne, solističke i filmske glazbe, koncertantnoga orguljaša i improvizatora, glazbenoga pedagoga i pisca te crkvenoga glazbenika. Preneseno u brojčane pokazatelje, Klobučarev opus zasad ima zabilježene 232 skladbe uz još 120 naslova filmske glazbe te još neutvrđen, ali pozamašan, broj liturgijskih skladba.
Prije pomnijega prikaza Klobučareva orguljskoga opusa, potrebno je ukratko se osvrnuti na njegovu koncertantnu djelatnost, repertoarne sklonosti i obrazovni put kao važne formativne elemente skladateljeve osobnosti. Osim najranije poduke koju je primio od Albe Vidakovića (istaknutoga crkvenoga glazbenika, skladatelja, muzikologa i orguljaša, utemeljitelja Instituta za crkvenu glazbu), Klobučar – po vlastitim riječima – najveći utjecaj na odluku da se posveti orguljama pripisuje Mladenu Stahuljaku, jednomu od orguljaša zagrebačke katedrale u vremenu nakon Drugoga svjetskoga rata. Stahuljak je kao predstavnik leipziške škole (studirao je u klasi Günthera Ramina, orguljaša crkve sv. Tome u Leipzigu) predstavio tadanjoj zagrebačkoj sredini novi, koloristički pristup u oblikovanju orguljskoga zvuka, što je Klobučaru bilo iznimno atraktivno obilježje orguljskoga muziciranja, za razliku od koncepta zasićenoga orguljskoga zvuka temeljena na fundamentalnim 8’ registrima kakvim se služio Franjo Dugan, tadanji glavni katedralni orguljaš. Stahuljakov kolorizam s jedne strane i, s druge strane, klasični pristup koji se temelji na kontrapunktnom slogu i jasnim tradicionalnim formama, kakav je u svojim skladbama zastupao Vidaković, imaju se promatrati kao dva važna obilježja koja će Anđelko Klobučar usvojiti i zastupati u budućem stvaralaštvu.
Nakon Drugoga svjetskoga rata započinje teško razdoblje za crkvene glazbenike i orguljaše: Dugan i Stahuljak prestaju djelovati u zagrebačkoj katedrali zbog političkih prilika, a zbog istih su razloga koncerti koje Klobučar prati kao slušatelj uglavnom anonimni jer, osim najavljenih termina održavanja i repertoara, ime izvođača u pravilu ostaje nepoznato. Tek se koncem pedesetih godina otvaraju mogućnosti za odlazak u inozemstvo: godine 1959. Klobučar odlazi na usavršavanje u Salzburg njemačkomu orguljašu Antonu Nowakowskomu (profesoru orgulja u Pragu i Stuttgartu, nekadanjemu učeniku Karla Straubea i tada vrlo cijenjenu interpretu skladba J. S. Bacha i suvremenih njemačkih skladatelja) s kojim proučava opuse J. S. Bacha, D. Buxtehudea i J. Pachelbela. Snažan utjecaj na Klobučara ostavlja i studijski boravak u Parizu 1965./66. u klasi André Joliveta gdje dolazi u doticaj sa suvremenom francuskom orguljskom glazbom i njezinim predstavnicima poput Oliviera Messiaena i drugih. Upravo će u francuskoj orguljaškoj tradiciji i orguljskoj improvizaciji, kao njezinoj temeljnoj disciplini, pronaći nadahnuće za daljnje usmjerenje svojega skladateljskoga djelovanja. To je ponajprije vidljivo u njegovim kompozicijama za orgulje, a još više u odabiru repertoara s kojim se Klobučar predstavlja diljem Europe i država tadašnjega SSSR-a, u kojemu, pored njegovih kompozicija, najčešće prevladavaju djela J. S. Bacha i francuskih skladatelja Césara Francka, Jehana Alaina, Jeana Langlaisa, Oliviera Messiaena i Marcela Dupréa. Uz neprestanu brigu oko izvođenja skladba za orgulje suvremenih hrvatskih skladatelja, valja istaknuti i trajno bavljenje orguljskim opusom Oliviera Messiaena čiji je „autentični tumač i promicatelj“ u Hrvatskoj upravo Klobučar. Tako je 1986. Klobučar održao tri koncerta – u svega 15 dana – na kojima je izveo najveći dio Messiaenova opusa: L’Ascension (Uzašašće), Les Corps glorieux (Slavna tijela), Livre d’orgue (Knjiga za orgulje), Messe de la Pentecote (Duhovska misa) i Meditations sur le Mystère de la Sainte Trinité (Meditacije o misteriju Presvetoga Trojstva). Prema Klobučarevim riječima, upravo mu je Messiaenov ciklus La Nativité du Seigneur (Rođenje Gospodinovo) bio među najomiljenijim skladbama u repertoaru koji je redovito izvodio, a bavljenje Messiaenovom glazbom zaokružio je 1991. cjelovitom izvedbom opsežna ciklusa Livre du Saint Sacrement (Knjiga Presvetog Sakramenta).