Egzaltacija i kontemplacija u računalnoj grafici
Za sveukupni doživljaj umjetničkog djela, kao i za njegovu hermeneutiku, osjet dodira u suvremenoj je umjetnosti ravnopravan osjetu vida, zato uz bok vizualnosti percepcije stoji kao jednako važna i njezina taktilnost. Dodir – i onaj fizički, ali i onaj duhovni, mentalni, emotivni, pun je kompleksnih i slojevitih značenja, pa za čovjeka, osobito umjetnika, ima golemo značenje, oblikujući sav njegov unutarnji svijet.
Branko Lenić u stalnom je dodiru s prirodom. Kreće se njome kao trekker, kao planinar, kao penjač i kao umjetnik-istraživač. Gotovo cijelo njegovo dosadašnje stvaralaštvo rezultat je komunikacije s prirodom. Ali on je nikada direktno ne opisuje, nego je transkribira, vršeći vizualnu transformaciju i rekonstrukciju u skladu sa suvremenom umjetničkom praksom. Izražavajući se suvremeno ne samo u svom primarnom mediju – grafici (pajzažne kompjutorske grafike, fotoprintovi, printovi na tekstilu, kombinirane tehnike s kolažom), nego i u drugim medijima i područjima, rado eksperimentirajući, pa je danas afirmiran kao land –artist, kao procesualni i konceptualni umjetnik; kao autor ambijentalnih instalacija, performansa, intervencija u javnim prostorima i umjetničkih eko-akcija; kao umjetnik multimedije i intermedije te kao autor tkzv. „antropologijske umjetnosti“: prostornih ready-made i objects-trouvés asamblaža i ambijenata. Valja reći da ga ipak ne inspirira sva priroda jednako. Najviše ga intrigiraju planine. Za njega su one izazov i strast. Često pohodi njihove vrhunce, pronalazeći tu točke srazova mikro i makro energija; točke osjetilnih sinapsi u kojima se unutarnje (autorovo, osobno, intimno) i vanjsko (zbiljsko, mitsko, kozmičko) dodiruju, pomičući diskurs percepcije.