Vrijeme koje jedri
Izložbu su u Galeriji “Stećak” Klek, u Kleku, 7. srpnja 2016., otvorili Marin Ivanović, povjesničar umjetnosti, te načelnik Općine Slivno Smiljan Mustapić i Stjepan Šešelj, voditelj Galerije “Stećak”, u nazočnosti autora, akademskog slikara Josipa Škerlja i brojnih ljubitelja likovne umjetnosti. Glazbom su ugođaj oplemenile djevojke iz Zbora mladih Župe sv. Stjepana Prvomučenika, iz Opuzena, pod ravnanjem č.s. Marinele Delonga.
U snazi vjetra kojoj se opire jedro što, pak, pogoni brod i one u njemu, sublimirano je jedinstvo u suprotnosti – feng shui – zrak i voda. Praiskonska štovanja Zemlje i njenih četiriju elemenata (geomanteia) prenesena su u simbole na novim slikama Josipa Škerlja. Sadržana je u njima napetost mora, sva sjećanja i osjećaji, arhetipski prikazi i poimanja, more kojemu se svi vraćaju, koje traže, od kojeg žive, iz kojeg žive. Nije nužnost samo plovidba, nužnost je bivanje uz more, nužnost je promatranje, slikanje, pisanje o moru, nužnost je disati uz more, a opet je u plovidbi sadržano sve to duhovno i materijalno doživljavanje mora, opisano temeljnim Heraklitovim postulatom – kretanje. Vjetar moru daje zvuk, zvižduk, gromoglasnost, zapljuskivanje, tutanj, „baćenje“ jedra, zujanje vinča, reski zvuk konopa koji razvlači flok. Neodvojivost vlastitosti od identiteta mora znana je najbolje onima koji su svoje postojanje s morem.
Kao svojevrsni povratak temi koju je obrađivao na ranijim slikama, ovi radovi donose značajnu dozu posebnosti, počevši od glavnoga motiva koji je svojom površinom postao gotovo jedini objekt na slici. Predimenzioniranje jedara uz koje su se jedrilice sasvim izgubile u odnosu na prethodne slike, značilo je svođenje kvalitativnog pomaka na eksperimentiranje bojom i uvođenje novih elemenata koji na prvi pogled nisu uvijek vezani za osnovnu temu. Boje su grupirane u veće površine i često donesene u samo jednom tonu, pokatkad s kombiniranjem grafičkih elemenata, znakova s prethodnih slika iz drugih ciklusa (ponajprije Potopljeni gradovi). U jednom primjeru (tako čestom u slikarskoj praksi) kada je slikar preslikao neuspjeli rad, ostavivši neke njegove dijelove da proviruju, tada su ti usitnjeni grafički elementi, ovoga puta tamne game, postali i samostalna površina. Kolažiranje koje je, uz repetiranje usitnjenih točaka, kvadratića, trokuta ili valovitih linija, vrlo blisko Škerljevu metjeu, našlo je svoj put i na ove slike. Umnažanje spomenutih grafičkih znakova, a zapravo simbola istih onih četiriju osnovnih elemenata, njihova repetitivnost i naglašena ritmizacija tih geometrijskih likova ili kolaža (autoportret, stolice, ptice, glave) dočaravaju pokret, kretanje broda koji je (valjda) negdje ispod jedara. Ovaj je semiotički likovni sinkretizam zapravo priča o slikaru, njegovoj snazi kretanja, vitalnosti misli i izričaja, te volji za životom.