Umjetnici i intelektualci svjetskoga ugleda
Tekst ukratko prikazuje život i djelo četvorice Hrvata koji su u mladosti bili pristaše Jugoslavije, da bi se u zreloj dobi nakon teškog iskustva sa srpskom politikom prema Hrvatima opredijelili za slobodnu republiku Hrvatsku. Riječ je o dva umjetnika i dva publicista i političara. To su kipar Ivan Meštrović, koji je priznat kao univerzalni i hrvatski genij svih vremena, slikar i vizionar sloma komunizma i velikosrpske politike Jozo Kljaković, publicist i političar Ante Ciliga i publicist, diplomat i povjesnik Bogdan Radica.
Iz država u kojima vladaju jednostranački sustavi s diktatorima na čelu jedan dio intelektualaca i umjetnika napušta Domovinu i odlazi u inozemstvo. Oni se u svojoj Domovini više ne mogu kretati, ne mogu živjeti, ne mogu samostalno stvarati i zato im ništa drugo ne preostaje nego da idu u strane države da iz njih šalju „poruke“ u Domovinu i svijet. U dvadesetom stoljeću mnogi veliki duhovi, posebno književnici bili su prisiljeni živjeti u stranom svijetu. Iz Hrvatske je bilo više uglednih književnika i pjesnika katoličke usmjerenosti, a među njima i Vinko Nikolić iz Šibenika, urednik i nakladnik Hrvatske revije. Kad je u Njemačkoj zavladao nacionalsocijalizam 1933., najznamenitiji književnici njemačkog govornog područja i niz publicista lijeve i konzervativne orijentacije okrenuli su leđa nacistima. Iz Njemačke i Austrije pobjegli su na Zapad nobelovac Thomas Mann, zatim Stefan Zweig, katolički književnik Franz Werfel, opisivač kraja Habsburške Monarhije Josef Roth, autor biblijskih tema Lion Feuchtwanger i niz drugih književnika, koje je u posebnoj knjizi prikazao među inim Michael Ackermann iz Hamburga, književni znanstvenik i povjesnik, koji je na molbu pisca ovih redaka objavio više priloga o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i napisao sjajni uvod u knjigu o Hrvatima 21. stoljeća bivšeg ministra vanjskih poslova Austrije i glavnog tajnika Vijeća Europe Luje Tončića Sorinja. Thomas Mann, veliki njemački nacionalist u Prvom svjetskom ratu, okrenuo se protiv njemačkog rasizma i u Americi stekao novi ugled kao književnik i radijski komentator protiv Hitlera. Kako ističu istraživači njemačkog egzila, on je preuzeo duhovno vodstvo u njemačkoj kulturnoj i političkoj emigraciji. Sličnu su ulogu u našem hrvatskom slučaju imali nekadašnji predstavnici jugoslavenske ideje: Ivan Meštrović, Jozo Kljaković, Bogdan Radica i bivši komunist i „trockist“ Ante Ciliga. Od duhovnih „graditelja“ Jugoslavije u mladosti, razvili su se u zreloj dobi u duhovne graditelje slobodne hrvatske države.
Jozo Kljaković – vizionar sloma komunizma
Čini se da je točna izjava nekih poznavatelja života Joze Kljakovića, da je on bio prvi hrvatski četnik koji je prije Prvog svjetskog rata izbjegao služiti austrougarsku vojsku i pobjegao u Srbiju gdje se zaposlio kao nastavnik crtanja u školama i uključio u borbu protiv Turaka i Bugara. U tom periodu započelo je već njegovo upoznavanje bizantskog načina razmišljanja srpskih političara i ljudi. Rođen je 1889. u Solinu, u zreloj je dobi shvatio da zajednička država Srba i Hrvata dugoročno ne može opstati. To je sjajno opisao u knjizi U suvremenom kaosu koja je prvi put objavljena 1952., a u Zagrebu 1992. i 2011.
Čitatelje u Hrvatskoj imali su mogućnost da se prije dvadest i četiri godine upoznaju s knjigom Joze Kljakovića U suvremenom kaosu, koju je kao prvo domovinsko izdanje objavila Matica hrvatska i Akademija likovnih umjetosti u Zagrebu, u nizu Dnevnici-Sjećanja-Životopisi, kojima je urednikom bio Stjepan Šešelj. Zatim, prije pet godina izišlo je drugo domovinsko izdanje također u nakladi Matice hrvatske, glavne urednice Romane Horvat, izvršnoga urednika Luke Vukušića i stručnog redaktora Igora Zidića, u kojem se na žalost ne spominje postojanje prvoga Matičina domovinskog izdanja iz 1992. Čitatelji su se mogli prije pet godina upoznati i s Kljakovićevom knjigom Krvavi val također u izdanju Matice hrvatske.
No, čini se da te i slične knjige ne čita veći broj ljudi. Tako je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića na Cvjetnom trgu u Zagrebu knjiga U suvremenom kaosu posuđena samo osam puta, a Krvavi val u razdoblju od tri godine samo tri puta. U tim knjigama on je puno toga rekao, što bi trebalo zanimati posebno i mlade Hrvate, školarce, ali tko se u Hrvatskoj o tome brine? Hrvatsku je zadužio svojim sakralnim djelima, primjerice velikim freskama u crkvi sv. Marka u Zagrebu, freskama u zgradi bankovne palače u Zagrebu, slikama u župnoj crkvi sv. Martina u Vranjicu, velikim slikama iz hrvatske nacionalne prošlosti, kao što su Domagojevi strijelci, Splitski sabor, Prisega Zvonimira, Pokrštenje Hrvata za kneza Višeslava, freske u Zvonimirovoj spomen crkvi sv. Marije u Biskupiji kod Knina i tako dalje. U Zagrebu su ga 1942. vlasti zatvorile, a iz zatvora je pušten na molbu prijatelja. Odmah ga je pozvao Ante Pavelić na razgovor te mu dao putovnicu za odlazak u Italiju. Tom mu je prigodom Pavelić rekao: „Ja čuvam sve naše ljude, bez obzira na njihovu političku pripadnost, ako ne rade protiv države. Znam da je dragocjen svaki Hrvat državi Hrvatskoj. Ja toleriram i ne diram ni Krležu ni druge intelektualce, koji nisu sa mnom, samo zato, jer su rođeni Hrvati, a nisam čuo da rade išta protiv države. Znate, profesore, mnogo toga se upisuje nama u grijehe što i nismo krivi. Ne bismo mi ni Srbe dirali, da oni nisu prvi počeli s klanjem i revolucijom. Sada se revolucija nastavlja. Mi smo danas jači i mi smo u svojoj zemlji i mi smo u svojem pravu. Sada oni zapomažu, jer izvlače tanji kraj.”