Postoje uvjeti za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve
Mons. prof. dr. Juraj Kolarić, svećenik je Zagrebačke nadbiskupije, poznati teolog, povjesničar i ekumenist, dugogodišnji profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu te plodan autor.
Svjedoci smo da su u Hrvatskoj sve brojnije rasprave i komentari o mogućnosti uspostave Hrvatske pravoslavne crkve. Tijekom protekla dva stoljeća bilo je nekoliko pokušaja osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve. Kakva je bila njihova sudbina?
– Pojačano zanimanje hrvatske vjerske, društvene, kulturne i političke javnosti za mogućnost osnivanja i djelovanja Hrvatske pravoslavne crkve posve je razumljiva i očekivana otkako je Republika Hrvatska postala samostalna, neovisna i međunarodno priznata država. Kao što je poznato pravoslavni su se kršćani pod upravom (jurisdikcijom) Carigradskog patrijarha godine 1054. odvojili od katoličkih kršćana, koji su pod crkvenom upravom Rimskog biskupa ili Pape, a taj je događaj poznat i kao „Veliki istočni raskol“. Za razliku od katolicizma koji je organiziran kao jedinstvena i nadnacionalna Katolička crkva, pravoslavlje se raščlanilo na mnoge pojedine pravoslavne nacionalne Crkve, koje su organizirane na načelu sabornosti ili univerzalnosti kršćanske poruke, ali i na autokefalnosti ili uklopljenosti u pojedini narod, njegovu kulturu i jezik. Dok je rimski prvosvećenik ili Papa poglavar svih katolika, Carigradski patrijarh ima samo počasnu titulu u pravoslavlju, a nosi naslov „ekumenski patrijarh“, dok su poglavari pojedinih nacionalnih pravoslavnih autokefalnih Crkava, patrijarsi, posve neovisni na crkvenom području kojim upravljaju i koje se zovu patrijaršije. Patrijaršija ili patrijarhat sastoji se od više eparhija (episkopija) i arhiepiskopija (mitropolija).
Na području nastanjenom Hrvatima tijekom povijesti susrele su se tri vjerske organizacije: katoličanstvo, pravoslavlje i islam. Dok su katoličanstvo i islam, dvije univerzalne vjeroispovijesti, organizirale kao jedinstvene vjerske organizacije, pravoslavlje je s osnivanjem pojedinih nacionalnih država bilo podijeljeno u cijeli niz pravoslavnih nacionalnih Crkava. Budući da Hrvati u vrijeme buđenja nacionalne svijesti nisu osnovali svoju autokefalnu pravoslavnu crkvu, iako je tijekom povijesti bilo nekoliko takvih pokušaja, zauzela je Srpska pravoslavna crkva njezino mjesto kod najvećeg dijela hrvatskih pravoslavaca, koji su živjeli među Hrvatima. Zanimljiva je u tom kontekstu izjava Franje Račkoga da je „Srbima svaki našinac istočne Crkve pravi Srbin, da oni, dakle, slijedeći u tome bizantske državnike, narodnost i vjeru istovjetuju“. Slična je izjava Antuna Radića: „Mi ne držimo svakoga Srbinom tko je srbsko – pravoslavnoga zakona (vjere, aut. nap.), to nas uči razum, a vidimo to i u narodu. Mi smo našli toliko seljaka srbsko – pravoslavne vjere, koji su nam rekli da su Hrvati“. Tako je Srpska pravoslavna crkva uspjela pridobiti za srpstvo ne samo pravoslavne Hrvate, već i slavenizirane i kroatizirane potomke Vlaha.
Sve je ovo bilo potrebno reći, kako bismo shvatili veliku promjenu koja je nastala nakon uspostave hrvatske države – Republike Hrvatske, kada se prigodom posljednjeg popisa stanovništva 2011. godine čak 16 647 osoba očitovalo da su „pravoslavni Hrvati“, dok se 186 633 stanovnika očitovalo Srbima. Uostalom, „Hrvatsko slovo“ je opširno izvijestilo o toj činjenici. Tako se 16 647 pravoslavnih Hrvata, još uvijek nalazi pod snažnim pritiskom Srpske pravoslavne crkve, jer zbog nepostojanja vlastite Hrvatske pravoslavne crkve, moraju pripadati Srpskoj pravoslavnoj crkvi i svoje pravoslavlje ispovijedati preko Crkve koja ne nosi njihov nacionalni predznak.