Marin, Borna i Ivan – pobjednički trolist
Hrvatska teniska vrsta nadigrala je Ameriku u Portlandu i ušla u polufinale Davisova kupa
Španjolci imaju povijesni proverb, hrvatski rečeno, poslovicu: Quien no ha visto a Granada, no ha visto nada. Ili: Tko nije vidio Granadu, taj ništa nije ni vidio. Tko nije vidio srpanjski tenis jedne subote i nedjelje, Hrvata i Amera u Portlandu, taj ništa nije ni vidio. A, gledao sam ga, od devet uvečer do tri, ujutro. Čilić, Dodig i Ćorić protiv Socka, Isnera i onih Brajenovih. Naslov curi sam po sebi: „Hrvatska drama u Portlandu“. Takvi smo, pa Bog! Ne možemo bez razapetih križeva. Stoljećima. Svanula je zora, svanuo dan. Tenisačima je trebalo tri dana da sruše veliki mit, još veće Amerike. Nije Sock – Agassi niti Isner – Sampras. Ali, treba dobiti. A počelo je –naopako. U petak, Amerikanci su bili nadomak pobjede. 2:0. A to pismo nije se očekivalo. Nitko nije čekao poštara. Bilo je gotovo. Čilić je bio sjajan. Igrao je meko, lako, besprijekorno. Vodio je – dva nula u setovima, imao i po koju loptu odluke. No, nešto je puklo: Sam će reći: ‘Toplotni udar. Ostao sam bez zraka. Loptica je počela letjeti. Ne, skakati.“ I, učas Marin je bio, u pet brzih setova – out! U dubini igrališta. Beton.Tvrd. Odbojan. Modar! On je bio jamac naših nada. Dogodilo se. Mali Ćorić, naš devetnaestogodišnjak, nije našao načina da traži strpljivo Isnerove „rupe“. A taj ih je – pun. Tri izgubljena seta, otišla su uludo. SAD 2 – Hrvatska 0.
I dok mi pogled luta sobom, loveći nepostojećeg komarca, utučen do bolne duše, Krajan: „Ovo, još nije gotovo“! Jedna mek, lak čovjek. On baca u fontanu Trevi novčić nade. I, dižem se, ustajem. Idem. U subotu. Ona je bit ove priče. Parovi. Uvijek su mi ti – parovi – bili nelagodni. U ono malo tenisa kojeg sam i sam napikavao, dugo, dugo s „drvenjakom“, volio sam ih igrati. Nikada – gledati. Tu je sve tako brzo, resko, vrišteće. Nema daha. Ni predaha. Taf-taf! A u subotu, protiv Čilića koji je uskočio u tu kombinaciju i Dodiga, čekaju ih, ni manje ni više ti, zlosutni Bryanovi. Braća. Gotovo, nepobjedivi. Gospodari teniskih arena. Kao nitko. Ko’ jedan. Ja ih zovem, možda i nisu – „jednojajčani“. Iz vica. Jedan bez drugog, ni makac. Iste misli. Neuhvatljivi. Njih se bojim. I čekam, polnoć, koja već kuca na vrata. Jedanaest i nešto je, uvečer. I, gle! Kaj je ovo sada’? Pa, Hrvatska se igra s Amerikancima. Prvi je set, naših igrača. Visoka naznaka. Čilić je sjajan, a Ivan Dodig, pa on je „meštar“ tog vražjeg doubla. S onim Brazilcem Melom, tukao se, godinama, s čitavim svijetom. Naigrao partija i partija. I zna, kak’ se to dela. Rezao je mrežu, čuvao leđa Čiliću. Bio je fantastičan. Probudio sam se. Sad vidim da se stvari okreću. Istina, drugi je set domaćih, naši su ga „odšetali“. Ispravno. Treći je opet – naš. Opet, tih 6.2! Još je bolji Marin, Ivan ne popušta. Braća ulaze u stalni – šapat. Ne pomaže. U kovitlacu su. Naši su točniji, jaki na servisu. Pravi dvojac. Vrata su sad širom otprta. Četvrti set. Nije lagan, kao ona dva prva. Ali, brojačnik je naš. Oko sokolovo je visoki pravednik. Naši su razigrani. Igraju maestralno. Nikad nešto takvo nisam vidio. Ja sam opčinjen.Vjerujem. I, spasila me vjera. Hrvatski je par nadigrao Amerikance. Krajan je prorok.