Čudesni Marko
Dogodio se najskuplji transfer jednog hrvatskog nogometaša. Vještinu Marka Pjace torinski Juventus cijeni vrlo visoko
Vinuo se, preko noći, poput zlatnog kukuruza, u širokim poljima žute pšenice: Pjaca. Kako kažu, u šatri, keks, dvadeset je milijuna eura na zelenom stolu kasina njegov transfer: Juventus. O tom-potom. U srijedu uvečer, protiv Vardara, u europskoj izlučnici Lige prvaka (3:2),oprostio se od Dinama. Uoči, susreta dva Dinama: gruzijskog i hrvatskog. Korijeni se znaju. Koji ide, iz drugog. SSSR. Poraće. Fiskultura. Polomljene stare vrijednosti. Novoje vrimja. Deset tisuća purgersko obojenih, još uvijek golišavi, puni sunca i mora, na gelenderima, uzdignutih ruku: Marko, Marko…! A Marko, debelo plaća svoj dug svojim bodriteljima: dva gola, dva pogotka, iz dva jedanaesterca. Jedan, dole, drugi gore. Osamdeset minuta. Ostatak, do devedesete, njegova je scena za pljusak – pljeska.I njegove suze, koje se ne daju prikriti. Zagrepčanec. Čak, na tren, i “ajzebaner” s Kajzerice. Na samom početku i “tramvajac”. Sudba. S ulica grada koje su rodile tolike nogometne ( i ne samo nogometne) zvijezde. Nisu li Zagreb oduševljavali Vrdjuka, Perška, Rupec, Remec, Giller, Šipoš, Ico Hitrec, Živković, Wolfl, Cimermančić, Jazbinšek, Glaser, Monsider, Mihelčič, Bobek, Vukas, Zebec, Zlatko i Željko Čajkovski, Krajnčar, Zajec, Boban, Prosinečki, Mlinarić, Škorić, braća Belini, troje njih, Ivek i Dragec Horvat, Branko Kralj, Lamza… i toliki drugo gotovo jednako vrijedni: Modrić, Kovačić, Čorić…. I, vrteći ta prezimena, veli mi frend, literat i nakladnik Marjan Boršić: “Kad gledam Pjacu, sjetim se vašeg Ice Hitreca!” Usput, moja knjiga o Ici Hitrecu, u najavi je izlaska, pod pokroviteljstvom HAŠK-a, s Donjih Svetica. A koga, drugog! Kaj to znači? Ja bum vam rekel: “Vitkost, uspravnost, glava gore, obje noge, udarac, dribling, tehnika, nogomet s osmjehom. I još više; nogomet “von oben”. Odozgo.
Pjaca nema ona, široka, uzvišena Icekova ramena, ali je drzak, pun finti, napadač, ulazi bez ustruke, juriša, ali na jedan fini način. Svaka je lopta u njegovim nogama, doživljaj. Prihvaćen. Dušom i tijelom. Od prve. Zna se. Nitko ne sumnja u njegova čudesa. On pretvara vodu u vino. On je u stanju s pet ribica nahraniti pet tisuća ljudi. S pet lopti, dići beton do ushita. Gotovo su zaboravljeni takvi tipovi. Nitko ga nije gurao. Porinul se – sam. Svom nadarenošću. On je najbolji u Dinamu, da je igrao, sigurno više, i najbolji u predstavništvu. O prsa, u ratu s Modrićem. Te otvorene, plave oči. Ta uvjerljivost pogleda. I – bistrina. Ta istančanost muziciranja na violini nogometanja, koja se ne sreće samo tak. Ja bih rekel: nekoliko puta u životu. Ne više. Evo, ljudi iz knjiga zaključuju da je Marko, drugi Ico Hitrec! Hitrec je zgrabio loptu među noge,kako mi je tumačil još jedan zagrebački čudesnik, moj Trnjan, Štef Bobek, “zvezal” ju je za nogu, zel ju je na svom zehceneru i – zabil gol. A s Pjacom, gol dolazi poput preplašenog čovjeka na kiši s kišobnranom.Osvaja.Od prve. Čak i onda, kad ju nije “zdrobio” do kraja. Kako je ušao, da ne vučem mačke za rep, na onoj utakmici s Vardarom, s lijeve strane, izrolao drage Makedonce, koji su s nama Hrvatima, prvi krenuli u slamanje Jugoslavije, kao tvorevine i ideje. Na koncu, u čvrstoj sprezi, likvidirali su kralja Aleksandara u Marsellu.