Hrvati poštuju pravoslavlje, a opiru se velikosrpskom „svetosavlju“
Mons. prof. dr. Juraj Kolarić, svećenik je Zagrebačke nadbiskupije, poznati teolog, povjesničar i ekumenist, dugogodišnji profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu te plodan autor. U prošlom broju započeli smo s njim razgovor, a sada ga završavamo.
Hrvati su u prošlosti imali loše iskustvo s nametanjem svetosavlja ili svetosavskog nacionalizma izvan granica Srbije. Možete li nam ukratko iznijeti svoje spoznaje o tome koliko je Hrvata i na kojim područjima tijekom povijesti došlo pod dušobrižnički autoritet Srpske pravoslavne crkve izvan granica Srbije?
– U dugi proces kristijanizacije slavenskih naroda na Balkanu bili su već od samog početka uključeni i Srbi. Vrata kroz koja je kršćanstvo prodiralo u staru Rašku bili su i latinski gradovi današnje južne Hrvatske, ali su se već tada pojavile takve razlike da se iz njih moglo zaključiti da je utjecaj Rima i Carigrada bio posve različit. Dok je latinski utjecaj prevladao na jugu, grčki je utjecaj sve više preuzimao maha u samom središtu stare Srbije. Tako se srbija u jednom politički teškom i nejasnom položaju između Bizanta i Rima, opredijelila za Bizant, odnosno Carigrad. Slobodno možemo tvrditi da povijest Srpske pravoslavne crkve počinje djelovanjem sv. Save (1175. – 1235.), koji je zajedno s ocem stvorio snažnu srpsku državu, koja je zbog križarskih ratova i ekspanzionističke politike Bizanta postala središnjim objektom tadašnje europske politike se Srbija okrenula Istoku. Sv. Sava, koji je tijekom svoga boravka na Atosu upoznao grčki jezik i grčki mentalitet okrenuo je svoju politiku prema Istoku. Tako je 1219. Srbija dobila svoju arhiepiskopiju, a Sava je bio posvećen za prvog srpskog arhiepiskopa. Postignuta crkvena samostalnost bila je za srpski narod od najvećeg značenja.
Treba naglasiti da je „svetosavlje“ jedna pozitivna odrednica Srpske pravoslavne crkve, jer su Srbi u prošlosti svoju pravoslavnu Crkvu smatrali utjelovljenjem domovine i kulture te političkim središtem i ishodištem srpskog naroda. Zbog toga su kod Srba vjerske i političke predodžbe isprepletene, a povezanost između prijestolja i oltara katkada se uzdiže do dogmatskih razmjera. Takva teološka koncepcija nužno sa sobom donosi opasnost glede poistovjećivanja vjere i nacije, što se na najočitiji način ostvarilo kod Srba, koji o svom pravoslavlju rado govore kao o „srpskoj veri“, a o Bogu kao o „srpskom Bogu“, stvarajući tako mitsku sliku svijeta koja se očituje u uskliku Vuka Karadžića: „Srbi svi i svuda!“. Tako se srbocentrizam podiže do nebeskih visina, posežući u svojoj nemoći i grandomaniji za argumentacijom iz jedne romantične nacionalne pjesme iz XIX. st.: „Nebo je plavo/ Srpske je boje“/, Na njemu sjedi Srbin Bog/, oko njega anđeli kruže/, I slave Srbina Boga svog“. Kada se ova „mitska grandomanija“ poveže s idejama Ilije Garašanina, ministra unutarnjih poslova Kneževine Srbije, koji je 1844. napisao politički spis „Načertanije“ u kojem donosi program srpske nacionalne politike, onda dolazimo do zaokružene slike o „svetosavlju“, koje zastupa mišljenje, da gdje je Srbin, tamo je i Srbija, gdje se nalazi srpsko groblje, crkva ili manastir, tamo je i Srbija. Naravno da takav srpski ekspanzionizam, koji poistovjećuje pravoslavlje sa „svetosavljem“ nikada nije kod Hrvata naišao na razumijevanje. Čak ni kod katoličkih kontroverzista, koji nisu nikada bili protiv pravoslavlja, ali su uvijek bili protiv „svetosavlja“. Katolički Hrvati su uvijek pozitivno vrjednovali pravoslavlje, ali su zato negativno apostrofirali „svetosavlje“, koje i nije istinsko pravoslavlje i koje je tijekom povijesti nanosilo hrvatskom narodu velika zla i guralo ga u nacionalne tragedije, posebice u XX. st. Zbog toga je analiza „svetosavlja“, bez ikakva lažnog zamagljivanja i prešućivanja potrebna i danas, kako bi se naša konfesionalna povijest revalorizirala i pozitivno osmislila.