Zlatko Prica – postojanost u mijenama
Retrospektivna izložba Zlatka Price, povodom stote obljetnice umjetnikova rođenja, otvorena je od 14. lipnja do 31. srpnja 2016, u Klovićevim dvorima. Autori izložbe su Nikolina Šimunović i Nikola Albaneže, kustosica izložbe je Ana Medić, a likovni postav potpisuje Nikola Albaneže, čiji tekst iz kataloga uz izložbu donosimo u nastavku.
Za tvrdnju kako Zlatko Prica pripada probranoj grupi najvažnijih i najpoznatijih hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća postoje uvjerljivi argumenti, premda ne i neprijeporna povijest recepcije njegova djela. Cilj je retrospektivne izložbe u povodu stote obljetnice Pricina rođenja, zajedno s ostalim segmentima projekta (monografija, simpozij), postaviti „stvari na svoje mjesto“. Drugim riječima, predstaviti umjetnika koji je mnogo od slikarstva zahtijevao jer je za njega ono bilo „ozbiljan posao“, velika očekivanja pred sebe postavio te iznimno djelo ostvario u pogledu originalnosti i uvjerljive realizacije. Štoviše, svojedobno i zamjetnu međunarodnu karijeru izgradio što s pozicije male sredine zaslužuje osobitu pažnju.
Međutim, kada se spomene nečije djelo (bez obzira o kojem je autoru riječ), ono izaziva nejedinstvenu predodžbu – zavisnu od poznavanja problematike i snage imaginacije svakoga od nas – utemeljenu, dakako, na konkretnome opusu, ali i s kontraforima njegova svekolika dijakronijskog vrednovanja. Kad je o Prici riječ, mlađim su naraštajima slabije poznati njegovi raniji radovi; grubo rečeno, oni nastali prije 1970-ih, a kad je riječ o još ranijima takav je dojam tim izraženiji (doduše, Galerija Prica u Samoboru sa svojim sažetim postavom i izložbenom aktivnošću nastoji raširiti poznavanje njegova opusa). Razlog je u pretežitoj prisutnosti, pogotovo u zadnjih četvrt stoljeća, kasnijih ostvarenja iz Tarskoga ciklusa, pogotovo iz Opatijskih kišobrana koje se najčešće sreće po brojnim galerijama.
Prigoda je, dakle, obnoviti tu opću živu predodžbu o Prici, istaći pojedinačna djela, ali i cikluse i njihove dijelove koji nose najveću specifičnu težinu, omogućiti odabirom upoznavanje sa sažetim pregledom autorovih umjetničkih mijena i za njih karakterističnih ostvarenja. Pricin je opus velik, no što je još važnije izrazito raznolik – i to u smislu ciklusa unutar kojih se razvijaju varijacije (što je odlika većega dijela umjetnosti 20. stoljeća) – pa je opravdano zapitati se je li uopće i moguće utvrditi u samim djelima zajedničke osobine u svim fazama njegova rada. Načelni odgovor zasigurno mora biti potvrdan, ipak je riječ o istoj ruci i osobi koju vidimo iza nje, premda – usporedimo li, primjerice, Mostove na Gradni iz 1951., Žetelice iz 1954., Smeđi stol iz 1959., Jesenje dane iz 1966., Dvoje na jedrilici iz 1972., Tri generacije iz 1980., Djevojke na vjetru iz 1996. – ne uvijek na prvi pogled očigledan. Dakako, vremenski je raspon među tim radovima velik i promjene ne trebaju čuditi, ali važno ih je osvijestiti. Jednako kao i razotkriti spomenute, specifično Pricine osobine, ukazati na njihovu postojanu prisutnost u različitim realizacijama. Zanimljiv je to zadatak kojim ujedno interpretiramo umjetnikovu poetiku i ističemo njegova uvjerenja.
* * *
Razmotrimo li Pricin rad sa stilskoga gledišta, odnosno po pitanju periodizacije opusa, nalazimo u prvom razdoblju širok dijapazon koji je zamjetno analogan dijapazonima drugih slikara njegove generacije. Ponajprije, tu su postimpresionističke lekcije: postupak sažimanja forme čija su ishodišta u sezanovskim postulatima (koji su tada kontinuirali već duže od dva desetljeća u hrvatskom slikarstvu) čemu je izraziti primjer Mrtva priroda iz 1937.; zatim snažniji koloristički kontrasti kao svojevrsni fovistički odjeci koje nalazimo u primjeni komplementarnoga plavo-narančastog para na Autoportretu iz 1945. (koju ne prati deformacija motiva); napokon i treperenje atmosfere uz profinjenu fakturu i senzualnost što na pojedinim radovima izravno evocira bonarovski pristup – najizravnije na Crvenom čajniku iz 1951. Ukazuju takvi primjeri na traženje izraza u formativnom umjetničkom razdoblju; na ispitivanja vlastitih mogućnosti, propitivanja aktualnoga u modernosti, a sve na tragu studija na zagrebačkoj Akademiji. Takvim je svojstvima obuhvaćen Pricin rad sve do 1952. s jednom iznimkom; u međuvremenu odvila se izvanredna epizoda. Naime, otklon od skiciranoga slijeda predstavlja rad na grafičkim otiscima koji su popratili poemu Jama Ivana Gorana Kovačića. Nikad s toliko ekspresivnosti nije Prica pristupao svojim realizacijama kao te 1943. u ratnim okolnostima.