Hrvati u Srijemu očekuju više sunca
Ponedjeljak, 8. kolovoza
Jutro sunčano s 25,5 C. Polazim iz Vojvođanske u Surčinu. Od Surčina do Šida i granice s Hrvatskom sto je kilometara. Ne male parcele suncokreta s obje strane autoceste razbijaju zlatno zeleni kolorit srijemske ravnice, između Save i Fruške gore. „Kukuruzi se njišu“, pjevušim refren pjesme M. S. Mađera, Hrtkovčanina, hrvatskoga pjesnika, koju je dakako, bolje pjevao neponovljivi Ivo Robić. Žetva je prošla, njive nezaorane s velikim balama slame.
Na četrdesettrećem kilometru od Surčina je, bilbord plakat na kojem piše ZAPADNA SRBIJA, ćirilicom, a ispod WESTERN SERBIA, TOURIST REGION, latinicom. Pomislih, više je ovo od turističke promidžbe, poruka Bojanu Pajtiću, vojvođanskom lideru i predsjedniku Demokratske stranke, s kojim je u koaliciji DSHV s Tomislavom Žigmanovim, zadobio jedno mjesto na proljetnim izborima 2016., u „Domu naroda, Narodne skupštine Republike Srbije , a od kojeg sam “kao poslanika iz zastupničke klupe…“ dobio srdačne pozdrave, 3. lipnja 2016. Prisjetio sam se događaja u istoj zgradi 1938., i Stipice Radića s bratom Pavlom, Basaričekom i ostalima. Poželjeh sreću i dug život predsjedniku DSHV i svom dragom prijatelju. Krstio sam maloga Emanuela, sina njegova starijeg brata Pere i snahe Silvije u Petrovaradinu, prije odlaska u Novi Zeland, pojavom Slobodana Miloševića na političkoj sceni Srbije.
Utorak, 9. kolovoza
Vraćam se istim putem, iz Baranje preko Slavonije za Srijem. Iz Zapadnog u Istočni, u kojem sam na “privremenom radu” 33 godine i sedam mjeseci. S Tošina bunara ulazim u Zemun pokraj okrugle protestantske crkve, koja je pretvorena u KUD “Branko Radičević”. Od bivše okrugle protestantske crkve Ivićevom ulicom ulazi se u Vrtlarsku a iz nje u Gundulićevu pokraj bolnice, koju su osnovale sestre milosrdnice, sv. Vinka Paulskog. Lijevo je kratka ulica “Majakovskog” koja je u kasnim 90-im imenovana s “Gotov je”, što je vidljivo sve do danas, kada se ispod istrošenoga “Gotov je”, ponovno pojavila “Majakovskog”.
Jedan mladi Rom, s biciklom oslonjenim na kontejner, ispred franjevačke samostanske crkve, visi prekapajući po njemu. Prije 30-ak dana iz istog kontejnera je vadio ostatke hrane jedan 70-godišnjak, dok sam dolazio na misu. Parkirao sam auto pred crkvom i vratio se do njega. Izvadio sam nešto novaca i pružio mu. Povrijeđeno me pogledao, okrenuo se i nastavio svoj posao. Postiđen stavio sam novac u džep i otišao u crkvu sv. Ivana Krstitelja. Imao sam misu s 40-ak štovatelja sv. Antuna Padovanskog, prijatelja siromaha. Siromah uz kontejner bio mi je u mislima i molitvi. Bože, koliko ih je takovih i po Zagrebu, Osijeku, Vukovaru…?!
Poslije mise vraćam se Svetosavskom te iz Dubrovačke ulazim u ulicu Rabina J. Alkalaja, u kojoj je bivša židovska sinagoga. Zemunski i beogradski Židovi stradali su u Nedićevoj Jugoslaviji u beogradskim logorima Banjica i Staro Sajmište, o čemu podosta piše teolog, moj prijatelj Tomislav Vuković u knjizi “Mozaik izdaje” (1991.) i Josp Pečarić “ u knjizi “Srpski mit o Jasenovcu” (1998.), a što je u Titovoj Jugoslaviji bila tabu tema. Danas je bivša sinagoga restoran “Sač”.
Srijeda, 10. kolovoza
Ujutro polazim na pogreb iz Surčina u Zemun. Mijenjam mlađeg kolegu zemunskoga župnika i dekana Zemunskoga dekanata, preč. Jozu Dusparu. Zemunsko groblje na Gardošu je uz kulu janka Sibinjanina, oca Matije Korvina, suborca sv. Ivana Kapistranskog, koji su obranili Beograd od Osmanlija 1456. Katolička župa u Novom Beogradu osnovana je 1972., i posvećena sv. Ivanu Kapistranu. Ja sam kao prvi biskupijski svećenik, Srijemske biskupije, preuzeo Župu od franjevaca Provincije sv. Ćirila i Metodija 2004., dekretom srijemskog biskupa, mons. Đure Gašparovića. Novobeogradski katolici, uglavnom Hrvati, čekaju 40-ak godina, dopusnicu za gradnju crkve, koja bi nosila ime branitelja Beograda od prodora sinova Alaha u Zapadnu Europu. Na Kalemegdanu postavljena je spomen-ploča Janku Hunjadiju ali ne i Ivanu Kapistranskom. Završio sam ispraćaj tijela pokojnika s prezimenom dragog mi profesora iz klasične gimnazije i bogoslovije u Đakovu. Pisao sam o njegovu mlađem bratu u monografiji „Golubinci kroz povijest“, koji je bio župnik u N. Banovcima i kratko vrijeme u Golubincima, odakle je 12. svibnja1947., jedva izvukao živu glavu od zloglasne Ozne, pobjegavši u Madžarsku, gdje je ostavio svoje kosti. Uspomena na njega ostala je u prekrasnoj slici Isusa koji pere noge učenicima, koju je naslikao i ostavio u uredu novobanovačke župe „Male Gospe“.