Zublja koja svijetli punih osam stoljeća
Ovaj kratki pregled povijesti dominikanskog reda samo je podsjetnik na nastanak i razvoj jednog crkvenog reda u minulih osam stoljeća. Stoga ćemo samo za širi krug čitatelja reći svega nekoliko riječi o njegovoj društvenim i kulturnim dometima na našem području u dvama najvažnijim samostanima, zadarskom i dubrovačkom, u kojima se, makar i djelomično, najbolje sačuvala dokumentacija
Ako je vrijeme – kako se s pravom smatra – najbolji sudac i pokazatelj vrijednosti jedne ideje, pokreta ili ustanove, onda je 800. obljetnica ustanovljenja dominikanskog reda najbolja potvrda solidnosti temelja na kojima tako dugo počiva. Njegova povijest je počela još prije samog ustanovljenja. Legenda kaže da je njegova majka Ivana de Aza, supruga kastilijanskog plemića Feliksa de Guzmán, sanjala da u utrobi nosi psića sa zapaljenom bakljom u ustima, kojom je po izlasku iz utrobe osvijetlio i zapalio čitav svijet. U jednom drugom viđenju na njegovu čelu je vidjela zvijezdu, što je bila najava da će jednoga dana biti svjetlo mnogim narodima. Time se htjelo predskazati i pokazati buduću ulogu koju će taj “psić” odigrati u povijesti.
No Dominik je iz legende ušao u povijest prigodom jedne važne diplomatske misije u službi kastilijskog kralja Alfonsa VIII. Plemenitoga (1158.-1216.) u Dansku da, skupa s biskupom Diegom d’Acabes, ugovori ženidbu svoga sina i nasljednika jednom kćerkom u to vrijeme moćnog danskog kralja Valdemara II. (1202.-1241.). Put ih je vodio kroz južnu Francusku gdje su saznali da me samo u tom kraju ima mnogo sljedbenika heretičke sekte albižana koje ni papinski misionari nisu uspijevali pomiriti s Crkvom. Dominik je taj problem ozbiljno uzeo k srcu. Ne samo da se osobno posvetio tom cilju, nego je i osnovao novi crkveni red nazvavši da Redom Propovjednika (lat. Ordo Fratrum Praedicatorum – akronim OP) koji je 22. prosinca 1216. službeno odobrio papa Honorije III.
Papino odobrenje novoga reda pokazalo se od najveće važnosti ne samo za cijelu Katoličku crkvu nego i za društvo kao takvo. Odmah su u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj na njegova vrata počeli kucati brojni svećenici i sveučilištarci, što je bio dokaz kolika je bila potreba za njim. Utemeljitelj mladoga reda nije ih htio gomilati u već postojećim samostanima nego ih je počeo slati na sve strane da rade i osnivaju nove samostane. „Sjeme koje je rasuto donosi ploda, a ono koje se čuva trune“, govorio je. Tako je 15. kolovoza 1217. sedmoricu poslao u Pariz da propovijedaju, uče, podučavaju druge i osnuju novi samostan. Drugu četvoricu poslao je u Španjolsku, trojicu u Toulousu, a dvojicu u Prouilleu da budu na usluzi tamošnjim sestrama nekadašnjim albižanskama. Sam Dominik je preko Milana i Bologne otputovao u Rim da pripremi teren za nove samostane u Italiji. U međuvremenu je 1220. u Bologni održao jedan, a 1221. u Parizu drugi kapitul (opći zbor reda) na kojima je donio važne smjernice za unutarnje uređenje, širenje i djelovanje reda. Nakon što je tako pripremio red da može samostalno ići naprijed, Dominik se 6. kolovoza 1221. – iscrpljen radom, molitvom i pokorom – u Bologni ugasio poput svijeće koja je svijetleći potpuno istrošila svoje gorivo. Papa Grgur IX. (1227. – 1241.) 1234. proglasio ga je svetim usporedivši ga s velikim utemeljiteljima crkvenih Redova poput Benedikta, Bernarda i Franje Asiškoga.