Dvjesto tisuća dramskih situacija
Josip Ivanović neprijeporno je kompleksan likovni stvaralac, čije se ideje bespogovorno uklapaju u jednu, u osnovi jednostavnu i razigranu, ali i snažnu, gotovo nadrealističku životnu viziju Držićevih sanjarskih pogleda na čovjeka i svijet koji ga okružuje
Samostalna izložba slika Dvjesto tisuća dramskih situacija akademskog kipara Josipa Ivanovića otvorena u Domu Marina Držića, donosi 35 slika rađenih u tehnici akrila i kolaža na platnu. Iako su radovi nastali kao odgovor na dramska uprizorenja Držićevih komedija, ona evociraju sve moguće asocijacije i dosjetke kojima se nastoji otkriti poetika ispreplitanja života na kazališnoj pozornici i stvarnog života. Umjetnik donosi djela, zasitna i u likovnom pristupu i estetskom doživljaju, koja pripovijedaju priče Držićevih komediografskih ostvarenja; ona prenose dojmove, emocije i poglede koji svojom snagom i energijom vizualiziraju svijet mašte koje je Marin Držić tako vješto dočarao u svojim dramskim djelima. Svaka slika je jedno kazališno djelo – jedna dramska situacija koju Ivanović s takvom lakoćom kista prenosi na slikarsko platno apstrahirajući svaku konkretnu predmetnost i povijesnu činjeničnost, čime djela postaju još intrigantnija i zanimljivija. Ovdje se, dakle, radi o jednom nadasve autentičnom stavu u koji su uključeni intuicija, glava, oko i ruka koji Josipa Ivanovića svrstavaju u sjajnu generaciju dubrovačkih modernih slikara.
U ovom ciklusu slika, kao i u ranijim radovima, umjetnik pokazuje kolorističku sklonost koja je plohe likova ispunila živim bojama. Ivanović također posjeduje i specifičnu pastelnu gamu koja je postala jednakovrijedni gradivni element slike. Njegova platna pulsiraju zavodljivim tonovima boja, lomnim volumenom i bogatom motivikom, koji se svi međusobno kreativno slažu i harmoniziraju, evocirajući poetiku realnoga i irealnoga, odnosno dramatiku stvarnog i kazališnog svijeta. Umjetnik ne teži verizmu, dapače, njegove figure poprimaju neobične, iskrivljene i maštovite fizionomije, čime se još više stvara dojam transparentnog, jednostavnog, a opet estetski tako bogatog poetskog svijeta. Ivanović teži sažimanju ljudskog lika, a jednostavnost konstrukcije prikaza ljudi sugerira na već spomenutu kolorističku tradiciju. U svojoj interpretaciji Ivanovićeve izložbe, kustos Feđa Gavrilović konstatira: „Jednostavnost koja je prisutna u kompozicijama i formacijama likova na njegovim prizorima podsjeća nas (ponovno) na kazališnu igru, na vječne persone u čije halje ulaze glumci ne bi li oživjeli njihova tijela u dramskoj iluziji“.