Još nemamo točan popis stradalnika
Svaka općina ili županija već je odavno morala imati točne popise branitelja i civila: poginulih, nestalih, ranjenih, ozlijeđenih, baš kao i popis onih koji su izvršili suicid, a bili su sudionici rata.
Tijekom posljednjih mjeseci čelnici srbijanske politike, od kojih je većina i aktivno sudjelovala na agresije na Hrvatsku, nasrću na našu slobodu, demokraciju, na sve ono što smo ostvarili ne za zelenim stolom, već na bojištu. Za tu i takvu Hrvatsku, pod vodstvom Franje Tuđmana iznimno veliki broj Hrvata dao je i svoje živote. Nu, ni 25 godina od početka obrambenog rata, još uvijek nitko, uistinu nitko nema točan popis poginulih, nestalih ni ranjenih tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. To nije ništa drugo nego sramota, pa čak i – izdaja!
Međutim, taj i takav popis, prema svemu sudeći, nikada i ne ćemo imati. Barem ne točan. Naime, malo je poznato da se više ne govori i ne piše „popis poginulih“, već „popis smrtno stradalih u Domovinskom ratu“, što je velika razlika. Tako na popisima smrtno stradalih po gradovima i županijama zajedno se nalaze oni koji su poginuli na bojištu i oni koji su učinili – suicid, a što je ocijenjeno kao „posljedica rata“. No, ono što je najgore i najteže jest činjenica da na tim službenim popisima ne nalazimo imena mnogih branitelja koji su si oduzeli život tijekom i nakon rata, već samo određenog broja, pa se s pravom postavlja pitanje: kako to da su neki ostvarili to pravo, a neki ne?
U Koprivnici, primjerice, postoji i spomenik branitelju Draganu Nogiću, koji je istinski prošao sva bojišta i koji je na kraju izvršio suicid u središtu grada, a njegovo ime ne postoji (!) među poginulim ili smrtno stradalim braniteljima, jer njegova obitelj nakon te tragedije više nije imala snage obilaziti kancelarije, pisati molbe i zamolbe i tome slično. To se sve vrlo lako može i provjeriti!
A koliko je još takvih dragana nogića, koje pamte samo suborci, prijatelji i rodbina? Osim toga, gdje su valjani popisi ranjenih? Riječ je o braniteljima i civilima koji „nisu imali sreće“ poginuti od srpskoga metka ili granate, pa su nakon tjedan-dva, mjesec ili godinu-dvije, tri nakon ranjavanja izliječeni? Zadobivene rane su im prošle, a jesu li i one koje su im ostale u duši?
Dakle, da nije žalosno bilo bi smiješno: 25 godina nakon početka srpske agresije ranjeni su tek suhe brojke – to se „ne računa“!? Tko je primjerice vidio popis svih poginulih dječaka i djevojčica u Domovinskome ratu? Kažu da ih je poginulo oko 400. Gdje su njihova imena? Svaka općina ili županija već je odavno morala imati točne popise branitelja i civila: poginulih, nestalih, ranjenih, ozlijeđenih, kao i popis onih koji su izvršili suicid, a bili su sudionici rata. Osim toga, netko bi trebao voditi i popis umrlih branitelja, to više što nema dana a da nije pokop nekog od njih.