U sjećanje na akademika Anđelka Klobučara (1931. – 2016.)
Ponedjeljak, 15. kolovoza
Neuhvatljiva je, neopipljiva, apstraktna a nedvojbeno stvarna i životno značajna – Glazba, Tonska umjetnost, Muzika… Dok nismo suočeni s tišinom, mûkom (koji je ponekad doista podjednako i rječit i muzikalan kao i Glazba sama), kao da nismo svjesni bezbrojnih mogućnosti i razinā što nam ih omogućuju tonovi, boje, ritmovi i izvedbeni načini. Splet je to i tehničkih i estetičkih elemenata kojih priroda i značenje često i same teoretičare glazbe dovodi u nedoumicu pa čak i konflikt. Glazba je istovremeno i simbol i stvarnost, uvijek je u nastajanju i nestanku, pred njom je izazov da ju se umjetnički osmisli i izvedbeno izgradi ali i opasnost da bude pogrješno shvaćena i doživljena. Pitanje ostaje: Koliko je glazba sredstvo, a koliko cilj? Svatko ga (a glazbenik napose) mora odgovoriti za sebe. Kao i u filozofiji, i u umjetnosti su pitanja nerijetko važnija od samih odgovora; ona su poticaj da se ide dalje, energija bez koje je nemoguće dobiti impuls odnosno načiniti snažan stvaralački zamah.
Utorak, 16. kolovoza
Glazba – velikodušan božanski dar ili iznašašće i neponovljiv domet čovječjega genija? Iako ovo pitanje zvuči jednostavno, možda danas čak ponešto trivijalno, odgovor na njega ni u kojemu slučaju nije lako dati. On niti je jednoznačan, a najzad ni konačan: to je naime posebna vrsta odgovora, onoga što istraživače prostranstava tonske umjetnosti navodi da ga vječito i uvijek iznova pokušavaju dokučiti… Kao povod za razmišljanje o ovoj temi, za glazbenike trajnoj inspiraciji i velikoj osobnoj tajni, neka nam posluži slikovita Ovidijeva priča o Hermovu sinu Panu kojega nije napuštala želja za posjedovanjem lijepe nimfe Siringe. U bijegu od razuzdanoga boga ispaše, pastira i stada, kako to pripovijeda stari rimski pjesnik u svojim Metamorfozama, Siringa se napokon našla u stupici, na obali neprijelazne rijeke Ladon. Ne htijući se nikako pokoriti njegovoj želji, ona započe dozivati valove, svoje vodene sestre, moleći ih da joj izmijene lik. Tek što ju je pokušao ugrabiti, Panu se odjednom u ruci nađe polomljena trska – Siringa, čija je molba za preobrazbom u tom trenutku bila uslišana… U tuzi koja ga je obuzela, dogodi se nešto posve neočekivano, nešto što mu je probudilo nadu da ipak nije sve izgubljeno: Panov uzdah u trsci na trenutak je pokrenuo nekoliko jedva čujnih tonova. Njihova neobična ljepota ponuka ga da ih pokuša izmamiti još, pa – sav uzbuđen ovim neobičnim događajem – stane lomiti cjevčice vodene biljke u različitim duljinama. Poredavši ih međusobno po veličini jednu do druge, učvrsti ih i konačno zalijepi s pomoću pčelinjega voska. Držeći u rukama netom „otkriveno“ glazbalo, Panovu frulu, zapravo novi lik iste one Siringe za kojom je uzaludno žudio, uspije dobiti još tonova, štoviše onoliko koliko god ih je god htio čuti i imati… Ipak, makar su mu zbilja na neki način i pripadali – budući da su bili pokrenuti i oživotvoreni njegovim dahom i voljom – Panu oni i dalje ostadoše neuhvatljivima, baš poput privlačne arkadijske nimfe koja mu je umaknula u posljednjemu trenutku. Siringa, koja je prešla onkraj bîti i bitka, ostala mu je bliska tek po sjećanju, čežnji ali i – tonovima frule… Doista, ovoj ljupkoj alegoriji bez sumnje je veoma slična i sama Glazba, neobjašnjiva, osjetilna ali i intelektualna ljepota čujnoga, zvukovni svemir koji u cijelosti zrcali glazbenikovo HTJETI, IMATI i BITI…