Darovitost je sveta
Akademski slikar i donedavni redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti Vasilije Josip Jordan, jedan je od najistaknutijih hrvatskih likovnih umjetnika te autor iznimnog slikarskog opusa
Gospodine Jordan, doista se može reći kako ste autor velebnog opusa u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Zasigurno je bilo i mnogo odricanja i požrtvovnosti ali i nemjerljivih napora i poticaja da bi se on ostvario.
– Sigurno je bilo napora i bilo je dosta odricanja ali mogu reći da je moj opus nastajao u skladu s unutarnjim potrebama za izražavanjem upravo onakvim kakve se nalaze u tim slikama. Više sam izražavao svoja htijenja, manje misleći na oblik, na nešto što je bilo paralelno s time.
Rođeni ste 1934. u Zagrebu. Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo i koliko je utjecalo na Vaše stvaralaštvo? Sjećam se Vaše kuće na Trešnjevci.
– Više je nema. Djetinjstvo sigurno utječe na život svakoga čovjeka pa tako i na moj. Tu je i glad za izražavanjem, a to je spiritus movens koji se osjeća u mojim slikama a koje su zaokružene u određenim etapama.
Godine 1953., završili ste Školu primijenjene umjetnosti. Koliko Vas je srednjoškolsko obrazovanje potaknulo da razmišljate kako jednoga dana želite biti umjetnik, slikar?
– Ja nikada nisam imao strogu intenciju kako želim biti slikar, ali imao sam potrebu za izražavanjem na likovni način i to je to. Što sam postao, to je splet mnogih okolnosti gdje nisam bio sudionik nego samo izvršitelj.
Godine 1953. upisujete se na zagrebačku ALU i diplomirate u klasi Ljube Babića 1958. Koliko su i kako ti poznati umjetnici i profesori utjecali, djelovali na Vas?
– Utjecaj profesora na studenta uvijek postoji i to je normalni pedagoški odnos. Poprima li on kasnije obilježje svog vlastitog izražavanja to je druga stvar i druge okolnosti. Ja mislim da u mojem slikarstvu kasnije nije bilo tragova i utjecaja i profesora koji su me vodili na Akademiju likovne umjetnosti.