Snazi naše kulture i vjere dugujemo naš povijesni bitak i identitet
Nedjeljko Mihanović (1930.) hrvatski je književni povjesničar i političar. Obnašao je dužnost ministra prosvjete i kulture Republike Hrvatske 1992. godine. Bio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske od 1992.-1999. U tom razdoblju bio je predsjednik Zastupničkog doma, potom predsjednik Sabora Republike Hrvatske i predsjednik saborskog Odbora za naobrazbu, znanost i kulturu. Znanstveni rad obilježen mu je objavljivanjem eseja, kritika, bibliografskih i leksikografskih priloga, te priređivanjem kritičkih izdanja djela hrvatskih književnika.
Poštovani dr. Mihanoviću, jedan ste od najboljih poznavatelja života i književnoga rada Vladimira Nazora, čija je 140. obljetnica rođenja ove godine prošla nezabilježeno. Je li, da tako kažemo, iscrpljena njegova književnopovijesna i kritička recepcija ili ima mjesta za nove činjenice i nove interpretacije?
– Dobro ste uočili taj paradoks. Dijele se godišnje Nagrade «Vladimir Nazor», a da se pri tome nitko u vrhu vlasti nije sjetio 140. obljetnice njegova rođenja i monumentalnog književnog djela (pozitivni odnos prema Nazorovoj obljetnici i daljnjem znanstvenom produbljivanju interpretacije njegova djela očituje se jedino u radu Odbora «Nazorovih dana» u Postirama na Braču). Još početkom 2015., za doba obnašanja dužnosti ministra kulture Šipuša, uputio sam kratki dopis u kojem sam inicirao pobudu da se organizira i priredi znanstveni skup o fenomenu Nazorova religioznog nadahnuća u «otvorenom» idejnom problemskom i književnom strukturalnom smislu. Kao predložak za opravdanje takve tematske problematike, naveo sam opsežno izdanje Nazorove knjige poezije religioznog nadahnuća u izdanju «Glasa Koncila», Zagreb, 2014. koju sam priredio. Ali je taj moj prijedlog u krugu naših intelektualnih ljevičara i neomarksista ostao vox in deserto. Nazor je kao pjesnik eshatološke transcendentalne inspiracije posebice nakon službene komunističke diktature u tom dijelu svojeg opsežnog opusa bio prešućen. Marksistička kritika apriori mu je u sferi religioznog nadahnuća poricala svaki umjetnički značaj. Nazor je pjesnik klasične monumentalnosti, osoba iznimno razvijene kulture i književne naobrazbe, nastavljač hrvatske klasične tradicije u verziji koja je osobno njegova. Stvorio je virtuozitet ritma, sugestivnu retoriku, stilističku raznolikost. Njegov bogati i raznoliki opus bezuvjetno može zaokupljati moderne književne znanstvenike i suvremene čitatelje.
Poznavateljima književnoga rada Nazorova znana je njegova velika zaokupljenost religioznim motivima i temama. Vi ste objavili u tome smislu pionirsko djelo Ja vjerujem. Nazor je, uz ostalo, autor prvoga našega autorskoga pjesničkoga „Križnoga puta“, tiskana u Hrvatskoj prosvjeti 1927. Što možete istaknuti o tom vidiku njegova književnog rada?
– Ne samo da je Nazor autor pjesnički oblikovanog Križnog puta (Via crucis omnium pecatorum miserrimi), nego i prve naše danteovske vizije «kora anđeoskih». On je pjesnik brojnih biblijskih tema od Starog do Novog zavjeta. U Nazorovoj Muci Kristovoj doživljavamo jedinstvenu viziju otkupiteljstva, fuziju biblijskih i humanističkih elemenata koju prožima autorov snažan sensus fidei. Iz oblikovanja se vidi da mu je muka Isusova bila doživljajno bliska tema i u njegovu religiozno-emocionalnom temperamentu potpuno prožeta jasnom kršćanskom misli i koncepcijom čovjekova položaja u svemiru.