Vjerodostojnost na kušnji
Manjine su naše veliko bogatstvo. Ne znam tko je prvi izvalio taj bikovski logičko-politički dragulj. Mate Granić ili Ivo Sanader? No, pustimo to. Autorstvo je možda važno toj dvojici Hrvata, pa neka se dogovore ili, ako se ne mognu dogovoriti, neka prijepor riješe na kakvu europskom sudu. Ostale Hrvate žulja samo duboka istina toga logičko-političkog dragulja.
Kako to? Evo kako. Tu nije riječ o bilo kakvim manjinama: o pederastima i lezbijkama, o dimnjačarima i roniocima, o nepismenima i učiteljima. Ni o trkačima, ni o planinarima, ni o mornarima – ni o jednoj od mnogobrojnih manjina kojoj može pripadati i netko tko je rodom Hrvat. Riječ je o onim skupinama hrvatskih državljana koje je Bog obdario nehrvatskim rodom u demokratskoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda.
Hrvatski zakonodavac naziva te skupine nacionalnim manjinama. I, naravno, grozno griješi. U čemu? U tomu što ne razlikuje narod i naciju. Narod je kulturna zajednica koju bitno određuju stvarno ili izmišljeno zajedničko podrijetlo, zajednički jezik, zajednička prošlost i zajednički običaji. Narod može, kao što znamo iz svoga povijesnog iskustva, stoljećima živjeti pod tuđinskom vlašću. Nacija je međutim politička nadgradnja naroda. Nju bitno određuju zasebno ozemlje i vlastite kulturne, znanstvene i gospodarske ustanove, a izvanjski je od naroda bitno razlikuje odlučno odbacivanje tuđinske vladavine i težnja za uspostavom i obranom svoje države.
Da je hrvatski zakonodavac razlikovao narod i naciju, on bi skupine hrvatskih državljana – tj. političkih Hrvata – koje nisu hrvatskoga roda vjerojatno nazvao narodnim manjinama. I sigurno ih ne bi zbog toga što su dijelovi drugih naroda (etnosa) ni pozitivno ni negativno izdvojio iz hrvatskoga političkog naroda (demosa), nego bi im umjesto toga jamčio kulturnu autonomiju i političku ravnopravnost sa svima hrvatskim državljanima. Ovako je, nazvavši ih nacionalnim manjinama i zakonski im osiguravši osam zastupničkih mjesta u Hrvatskomu [državnom] saboru, izazvao na jednoj strani nesputanu manjinsku obijest, a na drugoj suzdržan većinski bijes.
Manjinska se obijest najobilnije očitovala u mešetarenju dvaju etničkih knezova, srpskoga Milorada Pupovca i talijanskoga Furija Radina. To je postmoderno visoko plemstvo hrvatsko pretvorilo Hrvatski [državni] sabor u svoje stražnje dvorište. Odatle se krasno dalo djelovati sa srpskih i talijanskih imperijalnih pozicija. Hrvati nisu mogli doći k sebi od zaprepaštenja gledajući kako njihova vlast (i oporba) godinama pleše oko Pupovca na njegovim božićnim domjencima, a kada su knez Milorad i HDZ-ov šjor Ivo uveli Stanimirovićev SDSS u hrvatsku državnu vlast, što je nakon toga moglo biti sablažnjivo? Ništa. Stoga je valjda rijetko tko i zamijetio što je conte Furio postigao u srdačnoj suradnji s hrvatskim eurofilima. On je – dakako, uz Sanaderov blagoslov – kod Jugoslavova oca, IDS-ova župana Ivana Jakovčića, isposlovao da se Istra proglasi dvojezičnom regijom i da se uzduž i poprijeko obilježi talijanskim imenima naselja iako u mnogima od njih ni prije optantskoga egzodusa nikada nije bilo ni jednoga Talijana. No, da me ne bi tko krivo shvatio, i SDP-ov se najveći „hrvatski nacionalist“ Zoran Milanović dao knezu Miloradu motati oko maloga prsta. Podsjećam na njegovo policijsko mahnitanje s ćiriličnim natpisima u Vukovaru.