Aforističan let iznad ključanica i tamničkih uza
Na tribini Hrvatsko slovo uživo, nakon ljetne stanke, predstavljena je knjiga aforizama Valentina Ćorića:
POMET U GLAVU
KROZ KLJUČANICU SE BOLJE, NEGO KROZ OTVORENA VRATA VIDI
(Iz haaškoga zatvora).
Aforizmi Valentina Ćorića objavljivani su prvotno u našemu Hrvatskom slovu, pod pseudonimom Veselko Pomet i zato: „Pomet u glavu“, u humorističnoj rubrici. Haaški sud je dopustio objavljivanje knjige aforizama, a Hrvatska kulturna zaklada i Hrvatsko slovo s radošću su je objavili u Knjižnici Hrvatsko slovo, kao knjigu XXXVI., u lipnju 2016. Knjiga je ilustrirana izvrsnim karikaturama Nikole Listeša.
Knjigu su predstavili dr. sc. Miroslav Međimorec, Mate Kovačević, Benjamin Tolić i dr. sc. Damir Pešorda. Aforizme je interpretirao dramski umjetnik Vinko Kraljević.
U nastavku donosimo prikaze odnosno govore s predstavljanja Miroslava Međimorca i Mate Kovačevića, a u sljedećem broju objavit ćemo tekstove druge dvojice predstavljača.
ČOVJEK KOJI NE VIDI SAMOGA SEBE, NIŠTA NE VIDI
Piše: Miroslav MEĐIMOREC
Velika hrvatska antologija uzničkih zapisa – koju su započeli Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pismima svojim suprugama iz tamnice u Bečkom Novom Mjestu – posebice je glasovito pismo Petrovo Ani Katarini Zrinskoj „Moje drago sercze“ i zbirka pjesama koju je Fran Krsto Frankopan završio u uzama „Gartlic za čas kratiti“ – dopunjuje se u dvadesetom stoljeću „Uzničkim uspomenama“ Stjepana Radića, zapisima Vlade Gotovca, Marka Veselice, Andrije Vučemila, Zlatka Tomičića, Zvonka Bušića, dr. Franje Tuđmana…nabrajam tek najpoznatije „tamničke pisce“. Pred nepravdom i osionošću stranih moćnika to je bio krik, poziv, ostavština, testament hrvatskih idealista koji su plaćali cijenu svoje želje za slobodom, ali su budućim naraštajima ostavljali pisane tragove svojih nadahnuća, čežnji, idealizma, neustrašivosti, neslomljivosti. Čuvali su tu iskru koja će u dvadesetom stoljeću planuti kao baklja pune slobode i nezavisnosti. I kad se činilo da će nastankom neovisne hrvatske države nestati hrvatskih političkih uznika u domaćim, a ponajmanje u stranim tamnicama, ponovno su se svjetski moćnici oduprli osnutku hrvatske države, nepravednim i izmišljenim optužbama optužili su hrvatski državni i vojni vrh, a preko njih i samu zamisao hrvatske države, optuženike su zatvorili u Hašku tamnicu i poveli proces pred Međunarodnim tribunalom u Haagu. Naši nevini generali godinama su sjedili u haškim uzama. Bio sam jednom u posjetu generalu Slobodanu Praljku, jedno jutro bilo je dovoljno da osjetim svu težinu njihova robijanja i poklonim se do poda njihovoj žrtvi. Treba imati snage izdržati godine tog strašnog psihičkog i fizičkog pritiska. Jedina sloboda koja im je preostala u tamnici sloboda je njihova duha, vjera i molitva. General Ante Gotovina „pobjegao“ je od „tamničke stvarnosti“, u slobodu stvaranja, u slikanje. Trojica hrvatskih generala dokazali su svoju nevinost i pušteni su na slobodu no onda su optužili vojni i politički vrh bosanskih Hrvata i zatočili „Šestoricu Hrvata“ iz BiH koji se već više od deset godina nalaze u haaškoj tamnici. Neki od šestorice uznika također su „pobjegli“ u samo njima dohvatljivu slobodu, nastavili su tu bolnu hrvatsku tradiciju pisanja u tamnici. To je znak njihove duhovne neslomljivosti, želje za slobodom, sloboda sama. U Haagu piše Slobodan Praljak, piše Valentin Ćorić, za druge ne znam, volio bih da nas i oni iznenade svojim stvaranjem – književnim, likovnim – svojim uzničkim razmišljanjima – znakom njihove duhovne slobode.
U borbi s ukradenom, nepravedno otetom slobodom i optužbama, pred opasnošću od malodušnosti i prepuštanja, pred mogućnošću psihičkog sloma i potonuća u duhovni mrak najbolji je lijek intenzivan duhovni rad – ne jadikovanju, optuživanju samoga sebe ili drugih. Obrana se nalazi u dubokoj introspekciji, u sagledavanju svojih postupaka i nakana. U „tamničkoj čistoći“ valja sagledati pravi oblik, snagu i značenje optužbi, prošlog života, svojih postupaka, propitati savjest i ojačati duhovnu snagu kako bi se izdržala nepravda i kriva politika – jer o nepravdama i politici se uvijek radi kad su hrvatski uznici – nevine žrtve – u pitanju. Valentin Ćorić to spasonosno zaranjanje u sebe, to preispitivanje savjesti i duše sažima u jednom od svojih aforizama: „Čovjek koji ne vidi samoga sebe, ništa ne vidi“. Njega misao sažeta u aforizmu oslobađa, čak ga veseli ta lakoća kojom se smije i sebi i drugima. Kako je lako čovjeku duha pobjeći iz tamnice, biti i u uzama slobodan.
ČOVJEK DUHA I U UZAMA JE SLOBODAN
Piše: Mate KOVAČEVIĆ
Nije dobro kad oštar jezik viri iz prazne glave”, jedna je od početnih, inače mnoštva u ovoj knjizi sabranih Ćorićevih izreka. Sve su one jednostavno pisane i domišljato sklopljene pa se vrlo lako pamte, a kad su još i književno oblikovane teoretičari ih nazivaju epigramima. Ima tu kod Valentina Ćorića i aforističkih misli – aforizama, nu vratimo li se na već spomenutu izreku iskovanu u haaškome zatvoru, a Ćorić ih je, sve objavljene u knjizi, ispisao tijekom dugogodišnje robije, nije teško zaključiti kako knjiga ne sadrži samo običan prijekor, upozorenje ili dobronamjerni savjet složen u logičnu mudru i jasno sročenu poruku.
Već je prvi aforizam, osim racionalne logičnosti, satkan i od niza emotivnih slojeva, što ga u poetskom smislu čini nositeljem višeslojnih poruka. Riječ je o poetski često rabljenoj formi u totalitarnim, apsolutističkim i drugim autoritarnim režimima. Premda su svojim auktorima uglavnom donosili nevolje pa su stoga praktično uglavnom bili nekorisni, dugoročno u svijesti čitatelja ovakvi epigrami ostavljaju loš pa i razoran dojam po sustav, koji je prisilio njihove auktore da se aforistično obraćaju svojoj publici. Zato epigrami, a osobito oni političke naravi, svjedoče o nastranosti i izopačenosti dotrajaloga sustava, čiji epigoni na kraju obično završavaju na smetlištu povijesti.
Stoga se danas, nakon više od desetak godina zatočeništva i nepostojanja još uvijek pravomoćne sudske presude, svaki civiliziran čovjek mora upitati, je li sustav međunarodnoga sudovanja, što ga na primjeru skupine hercegbosanskih Hrvata vodi Haaško sudište, ponižavanje osobnoga ljudskog dostojanstva zatočenih Hrvata ili se radi o projektu kolektivnoga kažnjavanja cijeloga jednog naroda, čiju su zemlju, zahvaljujući haaškim čimbenicima, međusobno podijelili Srbijanci i muslimanski Bošnjaci? Naime, ako jedno međunarodno sudsko tijelo sa sjedištem u Europskoj uniji raspolaže tako barbarskim pravnim instrumentarijem, onda su i silni pritisci na prilagodbe nacionalnih zakonodavstava t. zv. europskoj pravnoj stečevini potpuno ništavni, a narodi kojima se nameću takva pravila igre i bez našeg poziva u budućnosti će razrađivati vlastite sustave i načine za obranu od takve vrste hegemonističke prevlasti.
Mi smo u Hrvatskoj u više navrata obrađivali na stručnim i znanstvenim skupovima obrađivali rad Haaškoga tribula, nu bahata politička moć sve do svoga urušavanja nikad nije uvažavala ni ljudske ni znanstvene argumente. Do kojih razmjera takvi sudbeni postupci mogu dovesti najbolje svjedoči nedavno upozorenje generala Pavla Miljavca, koji tvrdi da se u Bosni i Hercegovini protiv hrvatskih časnika iz Herceg-Bosne i Hrvatske diže preko devet stotina optužnica, u kojima je glavni optužni elelemenat “udruženi zločinački pothvat”, Republike Hrvatske na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom.