Potrebno je revidirati suvremenu hrvatsku književnost i dati dostojno mjesto odličnim piscima
Na tribini Hrvatsko slovo uživo, 29. rujna 2016., predstavljena je knjiga dr. Miroslava Međimorca: „Diplomatske i druge priče“, objavljena u Vlastitoj nakladi Đuretić i u sunakladništvu sa Studiom moderna, u biblioteci „Suvremena proza“, knjiga 9., u Zagrebu 2016. Urednik knjige je Nikola Đuretić, lijep i ukusan dizajn knjige, kao i pripremu za tisak potpisuje N. D. Jesenski.
Publici je knjigu predstavio Hrvoje Hitrec, dok su tekstove, odnosno priče iz knjige, interpretirali dramski umjetnici Žarko Potočnjak, Vedrana Međimorec i student glume Mark Šokčić.
Donosimo izlaganje Hrvoja Hitreca i osvrt Mate Kovačevića.
Nastavak briljantnog uspona na hrvatskoj književnoj sceni
Piše: Hrvoje HITREC
Hrvatska diplomacija ima staro i duboko korijenje, glasovito prije svega u Dubrovačkoj Republici koja je tu vještinu pretvorila u primijenjenu umjetnost, ali i na sjevernim stranama u svezi s hrvatsko-ugarskim, budimskim dvorom, gdje su kao poslanici, izaslanici i pregovarači djelovali Hrvati poput Ivana Česmičkog i Antuna Vrančića. Tada, a potom od doba renesanse koja je posebno u Italiji podignula diplomaciju na višu razinu, mnoštvo se Hrvata u Hrvatskoj ali u drugim europskim zemljama bavilo tim umijećem, mnogi uzgredice jer su im prioriteti bili znanost, umjetnost, pravo ili crkveni posli, ali su kao učeni i ugledni ljudi u službi raznih vladara obavljali i diplomatske dužnosti, ne zaboravljajući domovinu – pa je tako, primjerice, u osamnaestom stoljeću Ruđer Bošković, premda je živio daleko od zavičaja, svojim vezama i diplomatskim sposobnostima spriječio napad ruske flote na Dubrovnik, odnosno spriječio razaranje Dubrovnika, koje je tako dobro uspjelo Crnogorcima i srbiziranoj jugoslavenskoj armiji devedesetih prošloga stoljeća.
No, ključno je za razvitak moderne diplomacije sedamnaesto stoljeće , koje je rodilo ministarstva vanjskih poslova u mnogim zemljama, po uzoru na Richelieua koji se prvi tomu dosjetio, pa su poslanstva, dotično veleposlanstva postala običajnima, sve do Carigrada gdje su do tada, a i tada, poslanici često nosili glavu u torbi. Ali su glave doslovce gubili i oni u Hrvatskoj koji su sa stranim poslanicima šurovali, primjerice u Beču protiv Beča, gdje je francuski poslanik štošta obećavao Nikoli Zrinskom VII. i poslije njegovu bratu Petru. U sljedećim se stoljećima među poslanicima sve češće pojavljuju ljudi iz građanskog stališa, pravnici, veletrgovci i pustolovi . U nesretnom dvadesetom stoljeću, u Kraljevini Jugoslaviji, konzuli i ambasadori regrutiraju se iz beogradske čaršije, a Hrvata ima malo, ako ne računamo Hrvata rodom Ivu Andrića koji je napravio zavidnu karijeru, i još poneke. Nezavisna država Hrvatska trajala je prekratko i u ratnim okolnostima, no ipak je razvila vlastitu diplomatsku mrežu, koja je prekinuta preokretom i njezini su poslanici što ubijeni, što raseljeni po svijetu ili bačeni u anonimnost. U komunističkoj Jugoslaviji ponavlja se običaj iz kraljevine, jugoslavenski veleposlanici i osoblje uglavnom su Srbi, sluge sustava zadužene ne toliko za odnose s državama u kojima stoluju, nego za špijuniranje, nadzor i likvidaciju istaknutih hrvatskih iseljenika.
A onda je, i opet u ratnim okolnostima, u samostalnoj, demokratskoj hrvatskoj državi stvorena nova hrvatska diplomacija. I tu dolazimo do prvih priča u knjizi „Diplomatske i druge priče“ Miroslava Međimorca. Autor pripovijeda iz prve ruke, jer je i sam bio dijelom nove hrvatske diplomacije, kao i podosta ljudi iz hrvatskoga kulturnog kruga. Dragovoljac u Domovinskom ratu koji se borio u Sunji uz glumca Svena Lastu i redatelja Slobodana Praljka, Međimorec je nastavio raditi za Hrvatsku kao obavještajac a potom diplomat, zanemarujući tih devedesetih svoju neobično značajnu karijeru jednoga od najboljih kazališnih redatelja u drugoj polovini 2o. stoljeća.