Zagreb je moja prva ljubav
Istaknuti hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Munir Vejzović rođen je 1945. u Doboju a diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Antuna Mezdjića. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu, a dobio je Nazorovu nagradu 2008. Djela mu se nalaze u brojnim galerijima i muzejima, a ovih se dana predstavlja monografskom izložbom u zagrebačkoj Modernoj galeriji
Gospodine Vejzoviću, za Vašu monografsku izložbu izabrali ste 104 djela. Je li to za ovakvu izložbu čak malo previše? Zamislite da ste imali cijeli prostor Moderne na raspolaganju. Možete li zamisliti tako veliku izložbu?
– Zamišljam i evo odgovorit ću; koliko me pamćenje služi: približno skromno ili neskromno koliko sam napravio ne bi bila dovoljno samo jedna Moderna galerija. Mislim i na one slike i po kolekcijama do kojih nisam mogao doći ( Sanader i Vidošević ). Na ovoj izložbi izložena su 104 rada, što slika i skulptura.
Izložili ste slike i skulpture nastale u posljednih nekoliko desetljeća. Kako ste izabrali djela za ovu monografsku izložbu. Na temelju kojih kriterija?
– Na ovoj izložbi odabir sam uglavnom prepustio Tonku Maroeviću. Mislim da je on to dobro napravio, dapače sjajno.
Ipak što je dominantnije , crtež, slika, skulptura u ovoj postavi ?
– Sve je dominantno u trenutku dok radim, dok traje koncentracija. Poslije kod nekih radova osjetim potrebu da nešto promijenim ali ne i samu bit, ne ono prvo nadahnuće. Događaju se sretni trenutci da sliku ili skulpturu dovedem do kraja i da sam zadovoljan, ali se događa i to da ih uništim. Koliko je potrebno strpljenja i invencije da se slika i skulptura privede kraju to ne mogu kontrolirati. Moja „pohlepa“ da stvari privedem kraju možda je kriva možda stvari treba ostaviti onakve kako sam ih prvotno zamislio.
Svaka dvorana s Vašim djelima ostavlja dojam jedinstvene cjeline.
– Mislim da smo uspjeli postići cjelinu. Radi se o toplo-hladnom rasporedu eksponata u prostoru. Da bi postigli vizualni efekt najveće slike stavili smo u zadnju sobu jer se vide već iz prve okrugle dvorane. Dakle, postignut je efekt pogleda na obje dvorane.