Nema predaje ni prepuštanja stihiji
Ponedjeljak, 10. listopada
Jučer sam dugo sa svojim ljubimcem psom šetao uz Dunav, kod Batine. Na prekrasnom vremenu, ne vidjeh biciklista ni šetača, a bila je nedjelja. Sjetio sam se kada sam početkom ljeta u Dalju vidio dva dječaka koji su sat vremena buljili u mobitele na omanjem igralištu jednog restorana, neposredno uz Dunav. Zaklon od sunca su pronašli u hladovini tobogana. Rekao sam im da se poigraju s mojim psom. Nisu podignuli glavu, niti odgovorili. Kao dopingirani nastaviše svoje igrice sa čudima tehnologije. To sam htio snimiti, ali sam odustao jer po etičkom kodeksu medija, snimam djecu bez roditeljskog pristanka! Ne će valjda tsunami tehnoloških čuda i modernizma tako brzo Slavoniju i Baranju pokoriti.
Uskoro ću slaviti četiri godine kako sam stanovnik Osijeka. Od tada uživam u prirodnim ljepotama zapuštene i/ili devastirane Slavonije i Baranje. Vidim (kao svi) trošne zgrade s neuređenim pročeljima, napuštena poljoprivredna dobra…, ali i nešto puno važnije. Svakodnevno svjedočim da ovdje još ima ljudi s toplom dušom, da su gostoljubivi, solidarni, altruistični i najtolerantniji na (materijalno) siromaštvo. Osijek, Slavonija i Baranja bi mogli konkurirati u Europi po tim vrijednostima. U urbanim sredinama ili mojoj Dalmaciji sve to smo pokopali.
Danas sam bio u povjerenstvu obrane jednog diplomskog rada na temu integracije Roma. Studentica je sjajno napisala rad. Poslije smo kratko popričali te sam doznao da je došla iz malog međimurskog sela. Do dolaska u Osijek, priča mi da bi se pola sela okupilo u prostorije vatrogasnog doma gdje su učestalo organizirali druženja za tri generacije. Živjeli su po principu svi za jednoga, jedan za sve. Iznimno joj je bilo drago kada sam joj citirao jednu romsku poslovicu: “Obraz nema cijenu, skuplji je i od života.”
Utorak, 11. listopada
Danas, pored fakultetskih obveza sam odlučio početi pisati prikaz knjige Zvonimira Hodaka “Lijevom našom.” Bit ću jedan od predstavljača 28. listopada na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Ovo je prva Hodakova knjiga ali je fascinantna autorova ležernost, lucidnost i lakoća u iznošenju misli, te neodoljiv šarm njegova ironično – satiričkog stila. Autor je napunio osmo desetljeće života. Ako je mudrost sinteza relativnosti i/ili relevantnosti činjenica, znanja i stečenog iskustva, onda ovaj talent pripada Zvonimiru Hodaku. Lepršavim stilom i nevjerovatnom snagom duha u osamdesetoj ruši stereotipe o mladosti i starosti. Svjetski priznati književnik Henry Miller u svom eseju “Uz svoj osamdeseti rođendan” upozorava: “Nikad ne bih poželio da se vratim u tinejdžersko doba jer ono što se naziva mladošću nije mladost; to je prije nalik na prijevremenu starost. S mladošću ide neznanje, glupost i arogancija.” Sa starošću dolazi mudrost. Od vremena studiranja pamtim misao jednog osamdesetogodišnjaka koji mi reče: “Moj život starca vama je mladima nepoznanica: prvi put živim!” Meša Selimović je u romanu “Derviš i smrt” zapisao da je “ukopavanje prvi početak starenja jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje”. Velikan Goethe ovako je zapisao: “Beskoristan je život preuranjena smrt.”
Pitanje ZAŠTO otkriva moju definiciju SLUČAJNOSTI. Slučajnost je izmišljena riječ da bi se njome prikrila važnost poveznica između činjenica, ljudi i događaja! Kada u miru sumiramo svoja i tuđa iskustva, tada otkrivamo kako su nam životi ispunjeni “podudarnostima”. Jedan događaj ili susret, misao i rečenica jest sumiranje događaja, susreta, izgovorenih riječi ili pročitanih knjiga, a onda dođe presudan trenutak koji sažima sva ta iskustva koja su se s vremenom akumulirala.