Andrejev rasplet
Malo više od mjesec dana nakon izborā nije se znalo tko će sve biti predložen za ministra ili ministricu u vladi Andreja Plenkovića.
Mandatar je uporno odbijao govoriti o imenima dok ne „usuglasi cijeli paket“. To je u jednu ruku bilo dobro, jer mu je omogućivalo mir u sastavljanju ekipe, a u drugu loše, jer je poticalo svakojaka nagađanja u javnim priopćivalima i širilo nervozu i zlovolju u društvu. Osim, dakako, u Mostu Bože Petrova, jer je na samom početku razgovora o „suradnji“ (nipošto koaliciji, veli Petrov?!) Plenković Petrovljevu družinu obilno namirio. Nervoza je, naravno, bila najvidljivija u pobjedničkom HDZ-u. Ali nije puno manja zebnja tresla ni svu onu šarenu čeljad izvan HDZ-a koja od uspostave Republike Hrvatske bez prestanka liže zdjelu državnoga proračuna, a od Plenkovićeve „uključivosti“ očekuje barem onakve osobne i skupne blagodati kakve je uživala u doba Ive Sanadera.
Neizvjesnosti je, evo, došao kraj. Mandatar je objelodanio imena svojih izabranika. Sutra će ih predložiti Hrvatskomu [državnom] saboru na potvrdu. Prijedlog budućih ministrica i ministara – unatoč Plenkovićevoj općoj „uključivosti“ i Šeksovoj „totalnoj“ filozofiji – ipak nije naišao na sveopće oduševljenje. Zašto? Jednostavno stoga što u razrožnu društvu čovjek ne može zadovoljiti sve i svakoga.
No, kako god bilo, misli bezazleni Hrvat, dobro je. Sad se sve zna. Što – sve? Danas znamo imena ministara, a sutra ćemo imati Vladu! Doduše ne posve novu Vladu, nego djelomice polovnu. Ali i pravo je tako. Zašto? Pa – Bože moj! – i ove smo godine izabrali HDZ i Most.
A Vladin program? Eh, Vladin program! Sutra će mandatar pred Saborom izložiti program svoje buduće Vlade. Ako ga i ne izloži, ne treba mu zamjeriti. Izabrao je ljude, predstavio ih naciji, predložio ih Saboru na potvrdu. A mudraci vele: Ljudi su program.
No, nisu svi Hrvati naivni. Neki, osobito u novinama, znaju biti prilično zakučasti, pa i postavljati ne baš skromne zahtjeve.
Tako jedna („lijeva“) gospođa veli da je Plenković dobio mandat – zaustaviti „konzervativnu revoluciju“. Termin je valjda namjerno oksimoronski skovan – prevrat koji čuva zatečeno stanje?! Ali u Hrvatskoj je lako razumljiv. To je, s „lijevog“ gledišta, razotkrivanje komunističkih masovnih zločina u miru, otvaranje tajnih partijskih pismohrana, kritička historiografija, dokumentarni filmovi Jakova Sedlara, vjeronauk u školama, javno djelovanje katoličkih građanskih udruga, lustracija. Gospođa, s pravom, sumnja da Plenković može izvršiti to junačko djelo.
Druga („desna“) gospođa raskrinkava hrvatski prijezir prema novoj hrvatskoj metropoli – Bruselju. Tako se, veli gospođa, politički očituje „orijentalna Hrvatska“. Ona ne podnosi bruseljski model upravljanja državom jer taj model ima djelotvorne mehanizme protiv korupcije i potkradanja državnoga proračuna. A „istočnjaštvo“ je, veli, dugo usađivano u hrvatski mentalitet, pa nije čudno što se tako žilavo drži i na „lijevoj“ i na „desnoj“ strani političkoga spektra. Gospođa je zabrinuta za opstanak hrvatske države, a od Plenkovića očekuje da pozapadnjači Hrvatsku.
Prva gospođa napada Zlatka Hasanbegovića kao vođu „konzervativne revolucije“, a druga brani europskog federalista Andreja Plenkovića od hrvatskih suverenista.