Odlazak Stojana Osojnaka
U Italiji je u 93. godini preminuo hrvatski nogometaš, vrhunski tehničar
Uno in meno. Jedan manje – rekli bi Talijani. Nebesa, ako je nogomet u pitanju, otvorila su se Osojnaku. U visokoj 93. godini. U Chiassu će biti i pokopan. Opatijac, rodom. U Ičićima, s tenisicom o visoki zid rodnog dvorišta, od jutra do mraka. Do savršene tehnike. Moje je uvijek bilo: bez tenisice nema vrhunske tehnike. Osojnak je živi dokaz. Malo ih je bilo ravno Stojanu u baratanju loptom. U Hrvata. I da nije bilo Wolfa, Hitreca, Bobeka, Vukasa… on je najbolji. Apsolutni znalac. Visok, asketskog izgleda, koščat,s premalo težine, uspravan, pregled igre, na sve strane, graditelj, dodavač, umjetnik, tehničar, čak i nogometna alternacija Nalisu u slikopisu “Plavi devet”, čudesan u igri glavom. Vidio sam mu gol, Branku Kralju, glavom, po snijegu, s dvadeset metara! Čelom. Kao iz topa. Teške visoke lopte, koje su drugi jedva skretali ili čak bježali od njih, Osojnak je štopao čelom, na koljeno, pa onda, kam treba. A nitko nije znao baš to – kam treba – kao on. A pucanje! Neviđeno. Pamtim. Prvi je trenung – kak su govorili stari Zagrepčanci – Osojnaka u Dinamu. Došel je iz Rijeke. Bio sam na tom predstavljanju. Kiša, teški teren, pun blata i vode, onaj treći, do borongajskog tramvajskog zavoja. I – pucanje. To je bilo pravilo, bez iznimke. Purgersko. Kod Antolkovića. Vrijedilo bi i za Di Stefana, da je došel. Lopte sa strane, jedne i druge, s ruba kaznenog prostora, teške, pune vode; gadne. Na golu je Branko Stinčić, Željkov tatek, kasnije golmana plavih. Zafrkant, u teškoj trenirci, i ono drsko: sad bu on. Ja sam do samog gola. I vidim sve. Osojnak, sto udaraca – sto golova! Stina, se izbacal kao nikada, nikak do lopte. Na koncu, to i sada vidim, sav crn, od glave do pete od leša, u kaljuži do grla, ne dižući se, pun vapaja: “Ko je ovog dopelal?!
Mi modri kibici uživali smo u svakoj Osojnakovoj vježbi. Izašel je na teren, zel je loptu o pet-šest puta uz gelender, na jednoj i drugoj strani, obišel igralište, tehnicirajući, a da mu lopta nije pala na zemlju. Čudo! Jedna je mala tekma na Zagrebovom. Dinamo, srijedom, protiv, ak se ne varam, Tekstilca. U jednom trenu, Osojnak je zel loptu na sredini igrališta, i da nije padala na zemlju, isprebacivao pola “tekstilca”, sombrero na sombrero: neviđeno! Tekstilci nisu Real ni Atletico, ali treba se dosjetiti i išetati sve kaj mu dojde ususret; sve u zraku! Bio je silno voljen. Vrhunsko loptanje. Toliko jednostavnosti i lakoće. Snijeg ne da pada, curi ko kiša, u Maksimiru pol ga je metra, i nogomet igraju Dinamo (u crno-žutim štrafastim dresovima) i Racing, iz Buenos Airesa. Trideset tisuća ljudi. Ja sam već u dvanaest na istoku, igra se u – tri! Pa, kak buju Argentinci, koji dolaze iz vrućeg ljeta, po ovom zagrebačkom “snegu”? Nikak. To je opće mišljenje. A, oni – vezu – i na tom snijegu, crvenu loptu. Ide se kraju. Nema gola. Ni golova. Ali, ni Osojnaka. Devetka je Dinamova, Ferković. Onda, takav je bil, hazarder, trener Jazbinšek, ubacuje, dvadeset minuta prije kraja, Osojnaka. Prva lopta, prvi volej i prvi Dinamov gol. Uz konačnih, 3:0. U konačnici jednog “cirkusa”. Golman Dominguez, nokautirao je suca Podupskog. I – prekid! Na sve moguće način opisan je i onaj Osojnakov gol Zvezdi, u zadnjoj minuti, utakmice, koja odlučivala prvakom 1954. A bio je to, poslije auta Čonča, i okretaja Osojnaka, na južnom golu, fini pasing – udarac koji je zbunio Krivokuću. 1:0. Prvi Dinamo. U potpunoj režiji i “streljaštvu, 13 utakmica – 11 golova!, uz “tonu” Osojnakovih asistencija.