Crkvice, kapelice, raspela … svjedoci prohujalih vremena
Nedavno je u suradnji sa vlč. Nikolom Turkaljem, župnikom Brušana, sela smještenog nekoliko kilometara južno od Gospića, predsjednica Ogranka Matice hrvatske iz Gospića Ana Lemić održala predavanje Sakralna baština Velebita ilustriranog s oko 90 fotografija sakralnih objekata i oko dvadesetak fotografija mirila koja su svjedok posebnog obreda pokapanja pokojnika karakterističnog za Velebit, pogotovo za njegov južni dio. Dvorana pastoralnog centra bila je popunjena do posljednjeg mjesta a predavanje je završilo pitanjima o broju sakralnih građevina na Velebitu i čuđenjem zbog brojnih zanimljivih podataka
Poznato je da je Velebit bio naseljen od davnina počevši¸ još od starih paleomediteranaca koji su se krajem ledenoga doba kao nomadski lovci idući za stadima divljih koza i ovaca zadržavali i oko Velebita. Postupnim pripitomljavanjem tih životinja od lovaca su postali nomadski stočari koji su koristili velebitske pašnjake seleći se iz nižih zona u više kako se kroz godinu pomicao i vegetacijski pojas. Nekoliko milenija kasnije na te prostore dolaze ilirska plemena koja su dolaskom Rimljana romanizirana. I danas o tome svjedoče mnogi ostatci njihovih gradina. Nakon propasti Rimskog Carstva novi gospodari postali su Huni i Avari čije je pljačkaške pohode zaustavio dolazak starih Hrvata koji su učinili prekretnicu u životu oko Velebita. Iako su se svi ovi narodi smjenjivali na Velebitu i oko njega nikada nisu sasvim iščezli jer je jedan manji njihov dio ostajao i postupno poprimao običaje, vjerovanja i način života prethodnika. Pored opustjelih predantičkih i antičkih naselja razvijala su se nova hrvatska naselja. Hrvati s ličke i primorske strane Velebita dijelili su pašnjake uspostavivši međe koje su se podudarale s granicama plemenskih teritorija. Za velebitske pašnjake bili su zainteresirani i zaostali romanski nomadi koji su sebe nazivali „Vlahi v Hrvatih“. Iako su, prihvaćanjem kršćanstva stari Hrvati napustili svoju staru religiju neki su se običaji i vjerovanja zadržali i dulje. Svoje nove crkve podizali su najčešće na mjestima nekadašnjih poganskih svetišta. Stoga je papa Grgur I. Veliki dopustio da se stara predslavenska i slavenska svetišta smiju pretvarati u kršćanska. Obično su se nalazila na prostranim velebitskim pašnjacima na koja je dolazilo mnoštvo stočara sa svojim stadima.