Kako su se dijelile partizanske spomenice
Čak petnaest godina nakon II. svjetskog rata (s dva svjedoka) moglo se dobiti „Partizansku spomenicu 1941. godine“, koja je uz „titulu“ Narodnog heroja bila i te kako važna. Neki primjeri zaista su apsurdni
Da bi ostvarili status partizanskog borca iz II. svjetskom ratu jedan dobar dio drugova i drugarica, od kojih neki i danas primaju tzv. povlaštene mirovine, a do 1989. su „vedrili i oblačili“, obično su odlazili u Općinske komitete Saveza komunista, priložili zamolbu, naveli jednog ili dva svjedoka, dobili „potvrdu“, i živjeli su, zajedno sa svojim obiteljima, kao „lordovi“.
Te i takve „potvrde“ izdavale su se i petnaest godina nakon rata, tj. do 1960., a možda i kasnije. U jednoj takvoj, koju je potpisala Jelica Radojčević, 12. srpnja 1957., uz ostalo smo pročitali: „Potvrđuje se da je drug Mamajev Aleksandar iz Glogovca povremeno surađivao sa Narodnooslobodilačkim pokretom od mjeseca kolovoza 1942. pa do oslobođenja 15. svibnja 1945. Njegova povremena suradnja sastojala se u tome što je prenosio poštu, sakupljao razne živežne namjernice potrebne drugovima u NOB-i, davao obavještenja o kretanju neprijatelja itd. Kroz to vrijeme stalno je stanovao u Glogovcu i primao penziju, jer je penzioner. U NOV-i i zbjegu nije bio. Ova potvrda izdaje se na temelju izvršene provjere, a u svrhu reguliranju staža gore imenovanog druga, te se u druge svrhe ne može koristiti.“ Smrt fašizmu-sloboda narodu!
Iste godine, Jelica Radojčević izdaje potvrdu i o radnom stažu i Josipu Vrtiprahu iz Koprivnice, koji je pred Kotarskim komitetom SK izjavio: „Odmah nakon prvog oslobođenja Koprivnice tj. 7. studenoga 1943. stupio sam u vojnu glazbu Komande mjesta Koprivnica i kao glazbenik bio sam u toj glazbi sve do 7. 2. 1944. kada sam stupio u vojnu glazbu II. moslavačke brigade, gdje sam bio do 4. srpnja 1945., kada sam demobiliziran. Napominjem da sam odmah po oslobođenju Koprivnice u studenom mjesecu 1943. svoju kožarsku radnju zatvorio i stupio u glazbu komande mjesta Koprivnica i više nisam se bavio drugim poslovima. Moje navode mogu potvrditi drugovi: Šimek Mijo, Prosenjak Tomo, Dobrila Ante „Pepo“, pa molim da se ovi svjedoci saslušaju i meni izda potvrda za vrijeme od 7. XI.1943. do 7. II. 1944., dok za kasnije vrijeme imadem dokumenata iz Armije.“
Potvrdu o (dvostrukom) stažu 12 godina nakon II. svjetskog rata dobio je i Franjo Kukec iz Štaglinca, a u njoj Radojčević obrazlaže da je dotični bio izabran za predsjednika Mjesnog NOO-a Štaglinac, koji je aktivno djelovao od studenoga 1943. pa do veljače 1944. „Ponovnom okupacijom Koprivnice i okolice po ustašama u mjesecu veljači 1944. taj mjesni odbor nije mogao djelovati zbog blizine Koprivnice i radi djelovanja neprijatelja, tako da je rad bio onemogućen.“ Nadalje se potvrđuje da je drug Kukec Franjo i nadalje povremeno surađivao sa drugovima iz NOP-a i to onda kada bi se koji od drugova terenaca na njega obraćao za razne podatke. Smrt fašizmu-sloboda narodu“. Jelica Radojčević.