Prva utakmica Republike Hrvatske!
Sjećanje na nezaboravni dan hrvatskoga nogometa, 17. listopada 1990.
Hrvati, nogometno, imaju tri utakmice broj jedan. Neke pišu, neke – ne! Ona, Banovine Hrvatske ide ili ne ide. Ona, Nezavisne Države Hrvatske – rijetko ili nikako. Ovom mladom, ludom svijetu, hrvatsko nogometanje predstavništvo počinje – devedesete, prošlog stoljeća. Maksimirski ogled, sa svjetskom silom, iako to baš i nije u nogometu, Sjedinjenim Američkim Državama. U onim trenutcima prijeloma, dima i vatre, otvorenog rata, velikosrpske agresije na sve što je hrvatsko, ona ima poseban ton. Država, čak još nije pod barjakom na East Riveru, a sviraju se himne. Trideset tisuća ljudi, folklor čitave nacije, Uzvanici, visoki gosti. Čak i sam predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Uz upozorenje na svečanost trenutka i čina, Tonči Vrdoljak. Hrvatska igra! Jasno, kroz zube tisuća vrti se budnica: “Mislili su da nas ne će biti…†Nema se kaj čekati: špan! Tko je postavio ljude u falangu, u bojne redove? Dražen Jerković. Ponosan sam, moj maksimirsko-željeznički kolonijaš. I – plavi devet Dinama, širokih škarica kojima je “pio krv†Šoškiću i Vasoviću iz Partizana, još onda. I taj strijelac, uistinu vilenjak, jer su mu ti golovi, bila pošalica, mirno je diktirao, postavu, o kojoj je i sam sanjao. Prozvao je Hrvate, nogometaše, pod narodnosni barjak. Nije li ono, u njegovim kolima treštalo da se sve prašilo: “Oj ti Vilo Velebita….†Još za one jugo-trulevine. Šibenčanin krvlju, Zagrepčanec, djetinjstvom i odgojem. Sviješću – Hrvatina.
Prva post-soc Hrvatska je bila u pravim rukama. Stajao sam kraj njega, pa bil sam mu sused, i slušao tu prozivku. Cijenili su, obožavali. Bio je – pravi. “Čuj, Ladiću, ti buš danas počel.†I odmah pošalica: “Ak’ bu išlo, ostaješ do kraja.†Mali se Međimurec, najprije, zacrvenil, a onda, isprsio: “Taj sam…!†Ko bu španal bekove? No, Dražan, Jerac, ima drugu metodu. Poslije Ladare, diktira ljude “od sržiâ€. Graditelje igre: “Čuj, Asanoviću, imaš levu nogu, imaš pregled, imaš dugu loptu, prek tebe mi bumo napadali. Razmeš?†Hajdukov veznjak, čisti mladac, ja sam o njemu u “SN reviji†pisal prvu reportažu, povučeno je zaigrao svojim velikim očima: “Razumijem!†Taj mu je dečec bio ljubimac. Libling. Marko Mlinarić. Nizak, ali na nogama, snažnih bedara, čvrst ko’ stijena, a u driblingu kao sam šef, koji je “rolal†naveliko, bio je nezaustavljiv. Primio se čovjeka odluke. Stisnuo je oči, porihtal bubi- frizuru i nasmijao se, široko: “Gospon Draža, sve bu v redu. Ovi mi Ameri, leže…â€