Neiscrpna umjetnička invencija
Heterogeni opus profinjene i nadasve odvažne umjetnice, iznimno je živ i polimorfan, a odlikuje ga neiscrpna mogućnost kretanja u svim tehničkim i oblikovnim elementima. Umjetnica pokazuje jedinstvenu inovativnost i mentalnu otvorenost u izradbi skulpture što proizlazi iz njene inkluzivne osobnosti – ona umjetnost ne shvaća samo kao čin proizvodnje umjetničkog djela, već kao djelatnost kojom u plastički oblik ugrađuje duhovnu supstancu
Samostalna izložba skulptura umjetnice Ivane Komel otvorena u Domu Marina Držića ispunila je svoju funkciju; najnovijim ciklusom pružen je uvid u produkciju koja se nastavlja nadovezivati umjetničinom energijom na temu Držićeve suvremenosti kao polazišta iz kojih gradi vlastiti intimni svijet. Ivana Komel pokazuje sveobuhvatnost u pogledu primjene suvremenih likovnih disciplina, razradbi inicijalnih ideja usmjerenih na Držićeve tekstove, kao i ukazivanje na osobna emocionalna iskustva kojima nadilazi brojne estetske i likovno – jezične mogućnosti. Idejni postulati predstavljaju osnovni kriterij u realiziranju njezinih skulptura koje bi bez mentalnog stimulansa izgubile svoja osnovna svojstva i identitet. Dakle, ovdje se radi o transponiranju motiva u oblik koji se razvija u domeni mimezisa, što je dovelo do formiranja tematskog repertoara koji obuhvaća antropomorfne i zoomorfne oblike simboličkog podteksta.
Zanimljiv i razigran postav svojom dinamičnošću pridonosi jedinstvenom estetskom doživljaju, dok nas mnogostrukost oblika, sugestivnost i inovativnost u izradbi skulptura uvode u misaoni svemir proizašao iz niza metafora i koncepata nadahnutim Držićevim idejama. Stoga, autoričini likovni opus treba sagledati kroz brojne varijacije koje su se odvijale unutar jednog usvojenog i kasnije dograđivanog rukopisa. Njezina stvaralačka imaginacija koja proizlazi iz intelektualne i emotivne prirode, svakako je utjecala na snagu njezina likovnog izričaja. U interpretaciji Komeline skulpture uranjamo u složene estetske kategorije dopadljivog i specifičnog, ali i misaonog, uvijek uz prisutnost blagog senzualizma. Skulpture Ivane Komel govore mnogo, i na razini percepcije i naracije. Blagim urezima, linijama, kompaktnim volumenima i koloriranima površinama dočarava se fizička prisutnost okrenuta unutrašnjim mislima i osjećajima. Time se, dakle, izražava potreba da se sloj plastičkog izraza uzdigne na rang simboličko – duhovne atribucije jer svaki stav i pokret imaju svoj vlastiti smisao.