Dnevnik iliti priča o mojem gradu
Ponedjeljak, 24. listopada
Osijek je jedan jako svojeglav grad, dug oko petnaest, a širok jedva tri do pet kilometara, protegnut kao kulinova seka uz desnu obalu Drave. Svojeglav i još po mnogo čemu. Ali, kako je sve počelo jako davno, kad je koncem I. stoljeća rimski car August utemeljio naselje Mursu, današnji Osijek, red je da i ja počnem od davnih početaka. Kako o tome svjedoči puno knjiga, monografija i stručnih rasprava, starih listina i povijesnih dokumenata meni preostaje samo da se ne petljam u rad stručnjaka nego da zapišem one neke detalje i događaje kojih nema u znanstvenim studijama, a prenose se s koljena na koljeno i gradovima daju prepoznatljivi kolorit. I još ponešto.
Iako je još car August prepoznao koliko je značajno križanje brojnih trgovačkih putova blizu dviju velikih rijeka njegovo se ime u Osijeku nigdje ne spominje. Ali, ako ste izdržljiv pješak i krenete drvoredom lipa, iz Gornjeg u Donji grad svakako ćete stići u Ulicu cara Hadrijana koji je 133. godine uzdigao Mursu na stupanj rimske kolonije i povlaštenog grada Rimskog Carstva. Eto, nije prvi, ali je zaslužan.
Često se čuje kako Osijek ima puno parkova. Tko god tako misli u krivu je. Osijek nema puno parkova, Osijek je grad u parku, grad u kojem kuće i ulice izviruju iz drvoreda lipa, kestenova i ukrasnog grmlja, grad u kojem je čak i tenisko igralište zasjenjeno hladom romantičnog drvoreda golemih kestenova, a od jutarnjeg sunca štite ga veliki, stari nakrivljeni borovi.
Kao današnja cjelina Osijek funkcionira tek od 1786. kada su Gornji grad (administrativni i trgovački dio), Tvrđa (vojni garnizon) i Donji grad (obrtnici i poljoprivrednici) administrativno spojeni u cjelinu, a brisani prostor i vježbalište oko vojne utvrde Tvrđe pretvoreni u parkove. Tako se i danas u samom centru grada kočoperi prastari hrast lužnjak, ostatak garnizonskog parka.
Sve je to lijepo i divno i povijesno potvrđeno, ali moram nešto ostaviti i za sutra.
Utorak, 25. listopada
Potrajalo je dosta dugo, gotovo stotinu godina dok su se smirili prikriveni animoziteti stanovnika iz tri gradske cjeline koje su se razlikovale čak i po graditeljskom slogu, ali svemu je pripomogla industrijalizacija, pa su tako Osječani stigli gotovo duboko u devetnaesto stoljeće i kako su potrošili stare teme, morali su potražiti neke nove čarke.
Kad je biskup Josip Juraj Strossmayer, odlučio u svom rodnom gradu, u Osijeku, sagraditi prvu ekumensku katedralu u svijetu i kad su već počela iskapanja za kriptu, gradski oci su namirisali novac i zamutili vodu (nikako da se sjetim, na što me to podsjeća?).
Onda je biskup i ideju i novac odnio u Đakovo i tamo na nepreglednoj ravnici u srcu Šokadije, sagradio katedralu koja u plemenitoj namjeri i mnogim graditeljskim detaljima ujedinjuje tri velike monoteističke religije. Kad je papinski nuncij, kasniji papa Ivan XXIII. putovao u Bugarsku, navratio je usput (!) u Đakovo da se pomoli, kako je rekao „u najljepšoj katedrali između Münchena i Istambula.“
Naravno, gradskim ocima nije pala dlaka s glave; izmudrovali su neko prozirno objašnjenje i umjesto u gradski kazino češće skretali u apoteku po želučane kapi.
Dobri biskup Strossmayer nije bio zlopamtilo i ubrzo je pomogao izgradnju monumentalne župne crkve Sv. Petra i Pavla u Osijeku, koju su Osječani, još uvijek škiljeći prema Đakovu, odmah prozvali katedralom i time osigurali temu za rasprave idućih skoro stotinu godina. Onda, kad je nedavno „katedrala“ postala konkatedrala i ova je priča otišla u povijest.
Ali, mir nije dugo potrajao i došla je nova tema.