Kipar ponosa, poštovanja i klasične smirenosti
Reprezentativna monografija od 460 stranica, koju je objavila Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, zapravo je autorova doktorska disertacija. Sadrži više od 324 ilustracije, uglavnom fotografije iz Likovnog arhiva HAZU
Autor je skupio vjerojatno sve što se o Rudolfu Valdecu moglo i razvrsao to u zanimljivo štivo koje počinje biografijom; školovanje u Beču i Münchenu, događaje koje autor stavlja u važan kontekst secesije, prve mladenačke pobune protiv historicizma i eklekticizma 19. stoljeća; avangardnost koja se događa na prijelazu stoljeća, uz važna suprotstavljanja moderne misli, koja je, napokon, potisnula secesiju i uvela modernu funkcionalnost (čisti kip) bez ilustracije, bez ornamenata. Važne su i zanimljive domaće rasprave o mladoj umjetnosti o stilskoj i principijelnoj novosti, koja se događa, i na koju, kao što to u povijesti biva, jedni je odbijaju i ismijavaju, drugi promoviraju, treći ne razumiju.
Logično je da se mladi Valdec priklonio mladom pokretu hrvatske secesije pod vodstvom Vlahe Bukovca.
Poslije uvoda o školovanju Quien nas uvodi u prikaz najranijih i ranih Valdecovih radova. Zanimljivo je, a to povrđuju mnoge biografije, da su najraniji i rani radovi zbog svoje svježine i zanosa obično i reprezentativni. Reljef Ljubav – sestra smrti iz 1897., Magdalena iz 1898. i Memento mori, iz iste 1898. pokazuju Valdecov kiparski potencijal: sklonosti simbolizmu, ekspresiji i vještinu reljefnog komponiranja i ilustriranja ideje uz nemir, kakav je poticala bečka secesija kroz svoj časopis Ver Sacrum.
Prikazujući velike izložbe na kojima je Valdec sudjelovao, Quien nam je približio povijest i značenja koje su te izložbe imale ne samo za Valdeca, nego i za formiranje hrvatske likovne scene i europskih prezentacija u Budimpešti (Milenijska izložba) 1896.; u Kopenhagenu 1897.; u Sankt Petersburgu i Moskvi 1899./1900.; na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900.; u Pragu 1903. gdje izlaže Hrvatsko društvo umjetnosti.
Ujedno, u kratkim crtama, evocira nam Quien političke probleme, s kojima su se naši angažirani umjetnici susretali, jer Hrvatska nikada nije uspjela ostvariti svoje pravo na personalnu uniju s habsburškom krunom na koju se obvezala, već je uvijek bila – Pepeljuga.
U Parizu 1900. Valdec dobiva brončanu medalju za reljef Per aspera ad astra (iako Quien u analizi jasno daje do znanja da je reljefna ilustracija pretrpana i nerazgovjetna, a dijelim njegovo mišljenje).
Posebna poglavlja posvećuje Quien Valdecu i dr. Franji Račkom te Valdecu i biskupu Jurju Strossmayeru, ljudima koji su mu bili, kako piše Quien, svojevrsni “očeviâ€. Tu se Valdec javlja kao kipar portretist, pri čemu Quien odabire kao najbolji, najtopliji i najsuvremeniji portret Franje Račkog onog pognute glave, gdje ga, kako piše, vidimo kao “pojedinca složenog unutarnjeg života, unatoč silnome radu na kulturnoj, političkoj i prosvjetnoj sceni, iznimno društveno angažiranogâ€. I baš zato, ovaj je humani portret Račkoga naboranog čela i zabrinutog lica iz 1901. izvan shema na koje nas je Quien počeo u knjizi komparativno upućivati, pokazujući modu vremena i slična, ne osobita, već uobičajena rješenja drugih stranih kipara. U tim je usporedbama pokazao i modu rekvizita uz stojeći portret, na koje se oslanjaju figure portretiranih, a koji dolazi iz fotografije kao dio nužnog na koje je fotograf oslanjao svoje modele, da budu mirni, jer je ekspozicija dugo trajala.