Cinizam povijesti
Ni filozofska nepropadljivost nije onakva kakva je bila dok se nisu pojavili u Sjedinjenim Američkim Državama Thomas Kuhn, a u Hrvatskoj Davor Ivo Stier
Ja nisam cinik, a ti? – reče naočita momčina drugomu gorostasu. – Bože sačuvaj! – odvrati ovaj, pa zaokruži pogledom po tramvajskomu slušateljstvu. Vidi: svi sjede ili stoje urušeni u se. – Ah, puna kola mrtvih duša! – reče tiho. Ali ne dade se smesti. – A što je – priupita onu momčinu – što je cinik? – Ovaj se nakašlje. – Oprostite! – reče najbližim mrtvim dušama, utegne se, pa zausti: – To ti je, gospodine moj, u IV. stoljeću pr. Krista u Ateni bio stručni nazivak za sljedbenika Antistenove Ciničke filozofske škole. Najglasovitiji predstavnik škole bio je Diogen, stranac iz Sinope na Crnomu moru. Cinici su bili lajava i ujedljiva gradska sirotinja. Nazivak je na hrvatski jezik genijalno preveo slavni narodni zastupnik Makso Piškorac prozvavši u Saboru god. 1861. dr. Antu Starčevića i članove njegove Stranke prava steklim, što reći: bijesnim, psima. Tako je Starčevića i njegove „bijesne pse“ – stekliše – žigosao (Božo bi Skoko rekao: brendirao) kao gorljive vjesnike hrvatskoga suverenizma…
Tramvaj stade, ja izađoh. I bi mi žao što ne vidjeh na što će izaći neobična rasprava na neobičnu mjestu o cinizmu i suverenizmu.
Što je meni? – upitah se sjetno. – Odakle mi ta žalostivost? Jesam li možda i ja nekakav pritajeni cinik? Skrivam li svoje bjesnilo? Nisam, kao Diogen, podrijetlom s Crnoga mora; nisam u svomu Osoju, kao Diogen u svojoj Sinopi, krivotvorio novac; nisam u Zagrebu prezreni stranac, kakav bijaše Diogen u Ateni,; živio sam, kao i Diogen, neko vrijeme prognanički u tuđini, ali nisam zbog toga, poput Diogena, postao „građaninom svijeta“; a nisam ni siromašak, kakav bijaše Diogen. Kad je tako, zašto sam onda pokatkad poput Diogena lajav i ujedljiv? Tko zna. Možda me nešto ipak tajanstveno povezuje s Diogenovim zavičajem? Nisam tamo nikad bio. Ali moguće je da nešto ima. Pa naravno! Najbliži mi se potok, u kojemu Didov Tua na šetnji hrani divlje patke, zove Črnomerec! I, kao što mu ime daje naslutiti, Črnomerec se Savom i Dunavom naposljetku ulijeva u – Crno more.
Kakve su to gluposti? Možda je ta žuta žalostivost samo nuždan sastojak sezonskoga ugođaja u predvečerje blagdana Svih svetih i Dušnoga dana. Sabiremo se oko svojih mrtvih. Obići ćemo njihove grobove, u mislima ili u zbilji, zapaliti svijeću i pomoliti se. Na zagrebačkom Mirogoju učinit ćemo to i pred Središnjim križem za stotine tisuća mrtvih što ih je zločinačka ruka pogubila u miru, a zločinačka ih vlast nije dala dostojno pokopati, nego ih je umjesto toga pola stoljeća nasilno brisala iz sjećanja njihovih bližnjih – predaka, potomaka, rodbine, svojte i prijatelja.