Hrvatima je Šebaljevo djelo malo poznato
Gospodine Zidarić, posljednjih ste godina aktivni ne samo kao skupljač, kolekcionar već i kao promicatelj dvojice velikih hrvatskih umjetnika, Šebalja i Friščića.
– Mogao bih se složiti s Vama. U 2014. uspjeli smo izložiti neke radove iz moje kolekcije u Zagrebu (Gliptoteka), Vinkovcima (Galerija “Slavko Kopačâ€), Krapini (Galerija Grada Krapine), Šibeniku (Galerija Sv. Krševana), te u 2015. ponovno u Zagrebu u “Pikto galeriji†u Centru Branimir, s drukčijim postavom. U 2017. pripremamo nove postave u galerijama i muzejima u 12 gradova u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Naime, cilj nam je promicati umjetnost dvojice imenjaka, čije zbirke posjedujem, a koji su međusobno karakterno i izričajno bili iznimno različiti. Svaki je na svoj, prepoznatljiv način ostvario vrlo značajan i intrigantan opus, te utjecao na likovno stvaralaštvo u Hrvatskoj. Želja mi je njihovo djelovanje i značenje približiti široj publici. Do sada smo otisnuli niz kvalitetnih kataloga, plakata, oglasa itd. uz svaku izložbu, predano smo radili na promociji i promidžbi ovih divnih bića i njihove ostavštine te smo 2014. godine tiskali i knjigu pod nazivom „Štafelajni neumornik“, o radu i djelovanju Ive Šebalja s ilustracijama moje kolekcije Šebaljevih radova, čiji je tekst potpisao naš ugledni povjesničar umjetnosti – Ive Šimat Banov, dok je predgovor knjizi pisao još jedan ugledni stručnjak – povjesničar umjetnosti i muzeolog Nikola Albaneže. To je onaj dio odgovora koji se odnosi na promociju. Što se kolekcionarstva tiče, to je druga osobina, odlika, strast, a po mnogima u našoj državi, nažalost, i mana. Tu osobinu sam naslijedio, izgleda, od oca jer je on stalno nešto rezuckao iz novina, lijepio i skupljao, pisao dnevnike, bavio se genealogijom itd. Reći ću vam samo jednu crticu iz života kao odgovor ili ilustraciju: Moj je otac rezuckao neke novinske članke svaki dan. Kasnije sam shvatio da je među svim tim raznim izrescima, skupio baš sve ilustracije „Pere“ – Ota Reisingera, te mu ih je sve darovao jednom prigodom. Oto nije imao sve, dok je moj Otac imao i skupio od prve do zadnje. Eto, kolekcionarstvo je užitak.
U Vašoj kolekciji nalazi se oko 150 crteža Ive Šebalja. Što je osobitost tih crteža u Vašoj kolekciji?
– Teško pitanje a ujedno i lako. Da vas ispravim, u mojoj kolekciji se uz crteže nalazi puno akvarela/močila, tempera, tuševa pa i ulja. Osim ovih umjetnina posjedujem i bistu glave Šebalja, rad ak. kipara Ivana Sabolića, fotografije portreta Marije Braut, Kukeca, Vesovića, Mjede, Šebaljeve osobne stvari, njegov štafelaj… posebno su zanimljive mape koje je Šebalj ljubomorno čuvao ispod kreveta. U svakoj mapi se nalazi po pedesetak većih kartona na koje je on lijepio male akvarele, tempere, tuševe, crteže (po 3 do 5 po listu) kao nekakve predloške ili kao nekakve zaključke dana, tjedna… sve je bilježio, zapisivao komentare, pjesme, misli uz te male radove… nevjerojatno uredan, samozatajan i plodan umjetnik kojeg nikada nije određivalo tržište, skupine, pokreti, politike itd. Radio je neumorno svaki dan u tišini svoje sobe, čak mu ni atelijer nije trebao. Crtao je radi sebe i vlastite borbe sa svojim mislima te bijelim papirom, platnom na koje je u svojoj posljednjoj fazi života stvarao crne mrlje. Svako je na svoj način živo do danas. Radovi koji se nalaze u mojoj kolekciji su pretežito nastali u rasponu od četrdesetih do zadnjih godina života i izvrsno reprezentiraju Šebaljevu poetiku. Svi ti radovi na neki način spajaju elemente specifičnog viđenja ekspresionizma (apstraktnog ekspresionizma), lirske apstrakcije, analitičkog/primarnog i istovremeno intimističkog slikarstva, psihološkog zasijecanja materije u subjektivnim uvećanjima motiva što ih je slikao. Meni su posebno dragi upravo ti raniji radovi, uglavnom tuševi i močila (jer nije imao novaca za boje) na kojima prikazuje na metafizički način figuracije koje je doživljavao oko sebe. Ne smijemo zaboraviti da se radi o 40-im i 50-im godinama prošlog stoljeća, kada se u tadašnjoj državi malo tko usudio slikati protiv dominantne socrealističke struje. Upravo tada je umjetnik iz Zagreba bio u korak s figurativnom apstrakcijom velikih svjetskih imena s kojima nikad nije došao u doticaj, što zbog boleština koje su ga pratile, što zbog pukog preživljavanja.