Kokotovi krajolici
Kritika je često naglašavala činjenicu da su Kokotovi stvaralački poÂticaji dolazili iz krajolika njegove zavičajne Istre iz kojega se oblikovao specifični umjetnikov likovni prostor koji se više nije izravno referirao na svoje ishodište
I više je nego dobro znano da je slikarstvo Eugena Kokota (1940.) utemeljeno na krajoliku. Štoviše, često je isticana i činjenica da je prvi inicijalni imÂpuls emaniran iz krajolika čije širenje slijedimo u slikarevom djelu kroz njegove preobrazbe u brojnim inačicama. Također je poznato, a i kritika je često naglašavala upravo tu činjenicu, da su, naime, ti stvaralački poÂticaji dolazili iz krajolika njegove zavičajne Istre iz kojega se kroz vrijeme oblikovao u specifično Kokotov likovni prostor koji se više nije izravno referirao na svoje ishodište. Ipak treba napomenuti da su ga te slikarske metamorfoze kroz stvaralački proces udaljile od krajolika zavičajnog isÂhodišta oblikujući vlastiti likovni krajolik koji se prepoznaje isključivo po autorskim obilježjima. Dakle, iz svega možemo zaključiti da se Kokotov likovni prostor više nije izravno referirao na istarski krajolik i da se poveznice mogu tražiti kroz komponentu boje u kolorističkoj paleti, koja, gdjekad, tek asocijativno upućuje na slikarev zavičajni krajolik. U tom kolorističkom kontekstu iščitavaju se i druge dodirne točke, napose one u čijem ozračju iščitavamo simboličke i poetske konotacije istarskog podneblja prožetog zaista tom jedinstvenom svjetlošću i mediteranÂskim ozračjem. Međutim, za cjelovitije sagledavanje i preciznije interÂpretiranje Kokotova slikarstva valja podsjetiti na ova ishodišna mjesta i ovom prigodom kada markiramo njegove temeljne odrednice.