Moj zavičajni govor umire
Gospodine Jurcan, Vi ste publicist, satiričar po vokaciji ali i njegovatelj zavičajnoga narječja te skupljač zamalo zaboravljenih riječi. O kojem je dijelu Lijepe Naše Istre riječ te što je prethodilo izradbi rječnika?
– Pisati sam počeo prilično kasno, ako se pod tim podrazumijevaju tekstovi objavljeni u sredstvima javnog priopćavanja. Počelo je tamo negdje 1995., na ondašnjem „Radio Pazinu“ u emisiji „Politički panoptikum“. Prilozi koje sam slao bili su politička satira uperena uglavnom protiv IDS-a, ove naše lokalne autonomaške stranke, koja je do danas ostala moja omiljena meta. Najučinkovitiji način da otklonim pokušaje mog diskreditiranja, da to sigurno piše netko tko je došao „priko Učke“, bio je upravo taj da pišem na, uvjetno rečeno, „istarskom dijalektu“. To je govor koji u „Glasu Istre“ i „Radio Puli“ koriste i drugi tekstopisci, mahom IDS-ovski orijentirani. Riječ je o mješavini dijalekata kojima se u Istri govori, dakle govoru koji svi Istrani (pa i „Istrijani“!) razumiju, ali se ni u jednom selu tako ne govori. U pravilu sam satirične članke pisao na dijalektu i potpisivao pseudonimom Blaž Piljuh, a polemične na standardnom hrvatskom potpisujući se Jurcan Vlado. Tekstovi su mi objavljivani u Hrvatskom slovu, u „Glasu Istre“, pa u „Istarskom glasu“, „Političkom zatvoreniku“, povremeno u „Tomislavu“, „Vjesniku“, „Večernjem listu“, „Slobodnoj Dalmaciji“. Surađivao sam i s Maticom hrvatskom u Splitu i zadarskom revijom „Domaća rič“.
U jednom trenutku, nažalost, prilično kasno, shvatio sam da moram nešto napisati na izvornom govoru, materinskom, kojim se govori u mojem selu Rahovci. Koga prekrstiše u Rakovci! A nalazi se između Sv. Lovreča i Baderne na Poreštini. Trgnula me je porazna činjenica da spadam u generaciju zadnjih govornika tog mog dijalekta. Pa se tako rodila ideja da spasim što se još spasiti dade i napišem rječnik govora svog zavičaja. Koga sam naslovio znakovito: „U sjenci pješčane ure – Rječnik govora sela Rahovci (Rakovci)“.
Uz negativnu činjenicu da je Vaš zavičajni govor zamalo nestao, koje su zanimljivosti toga narječja koje ste Vi uočili?
– Moj je zavičajni govor, kako kažete, zamalo nestao. A u skoroj će budućnosti sasvim sigurno nestati. Moje kćeri znaju tek pokoju riječ koju su od none, matere moje, naučile. A unuci moji ni toliko. Dijalekt kojem sam posvetio svoj rječnik spada u čakavsko-štokavsku skupinu, kojim se govori u jugozapadnom dijelu Istre. Tako govorimo mi Vlahi, za razliku od Bezaka i ostalih od nas u Istri starijih stanovnika. Za razliku od njih u nas se, na primjer, kaže „zašto“, a ne „zač“. Dakle, mi kažemo „ča“, a ne „što“, ali „zašto“, „pošto“, „ništo“ (nešto), „ušto“ . Dok je u govoru čakavaca u Liburniji, pa i Labinštini zamjetna ekavica, mi smo čisti ikavci.
No, govor moga zavičaja ima i neke specifičnosti koje nemaju ni govori u najbližoj nam okolici. Pa tako mi kažemo „zijec“ (zec), „sijelo“ (selo), „zijelje“ (zelje), „mijeso“ (meso“), „mijed“ (med) i tako dalje. Kažemo i „vuoda“ (voda), „muore“ (more), „vuoli“ (voli,volovi), „kuoza“ (koza), “vuovca“ (ovca), „puot“ (pot, znoj), „gnjuoj“ (gnoj), „buorba“ (borba) i tako dalje. O specifičnostima tog mog narječja, govora, opširno sam pisao u uvodnom dijelu Rječnika. Osim toga na kraju, kao prilog Rječniku, dodao sam i nekoliko članaka pisanih dijalektom, s odgovarajućim naglascima.