Univerzalne i bezvremenske fotografije fotografa koji je snimao raskomadanu i uništenu Hrvatsku
Izložba fotografija Zlatka Kallea ’Domovinski rat 1990-1995’ otvorena je u Hrvatskom domu u Vukovaru, 11. studenog i ostaje otvorena do 26. studenoga 2016.
Fotoreporter, fotograf, rođen 1965. godine u Zagrebu. Fotografijom se počeo baviti vrlo rano, već kao osnovnoškolac. Prva izložba Osorski motivi, maturalni rad, stoji još i danas u Osoru. Godine 1990. počinje s radom u novinarstvu, prvo u Večernjem listu a kasnije u Vjesniku gdje radi dugi niz godina kao fotoreporter i urednik fotografije. Istovremeno je suradnik mnogih fotoagencija i redakcija kao što su Reuters, AP, EPA i mnogi drugi. Objavio fotografije i radove u preko stotinu novina, tjednika, časopisa, na gotovo svim portalima u Hrvatskoj kao i u inozemstvu. Fotografije objavio u preko pedeset knjiga. Sudjelovao na više od dvadeset izložbi, samostalnih i zajedničkih. Zajedno s fotoreporterima Vjesnika dobitnik je nagrade Zlatna kamera HND-a za 1995. godinu. Danas djeluje kao samostalni fotograf i fotoreporter.
Ratni fotoreporteri bez sumnje su posljednji medijski heroji spremni umrijeti za istinu, izložiti se najstrašnijim prizorima i ljudskim dramama ne bi li posvjedočili ono što drugi ne mogu ili ne žele vidjeti. Zlatko Kalle ratni fotoreporter, pripada onoj generaciji ratnih fotoreportera koji su snimali dramu raskomadane i uništene Hrvatske, podijeljene na slobodne i okupirane zone, s tisućama poginulih civila i vojnika, ratnih invalida i što je najstrašnije – poginule djece. Kalle nije snimao onu neizdrživu scenografiju devetog kruga pakla koju su zabilježile tv kamere, masakrirane i preklane civile, gardiste, srušene ulice, četvrti i gradove. Iako u komornom postavu, njegove fotografije još jače pokazuju onu jezivu atmosferu rata, ne njegove žrtve, već one koji će to tek postati. To su ljudi uronjeni u rat, koji čekaju smrtonosni metak ili granatu, trenutak kada ce biti razneseni, vidjeti smrt najboljih prijatelja ili vlastite obitelji. Ako ustvrdimo da je najveća teoretičarka fotografije Susan Sonntag bila u pravu kada je rekla da su ljudi otupjeli na fotografije užasa jer su one postale banalne, od koncentracijskih logora do gladnih u Africi, onda možemo ustvrditi da je Zlatko Kalle snimajući nasmiješenog gardista koji ce možda već sljedećeg trenutka biti ubijen, uspio načiniti djelo visoko emocionalne napetosti.
U tom smislu, Kalleove fotografije, postaju univerzalne i bezvremene u skladu s glasovitom mišlju Marka Aurelija: â€smrt nam se smiješi, jedino što možemo uzvratiti joj osmijehâ€. Dječak sa psićem postaje antologijska i bezvremena fotografija djece rata kroz povijest, minirani, mostovi vjerno predočuju kako je izgledala zemlja u kojoj su mnogi gradovi okupirani. Antologijska je i fotografija predsjednika Tuđmana s uzdignutim rukama na stadionu u Kranjčevićevoj – motiv pobjede,bez sumnje zadnjeg čovjeka koji je pokušao ujediniti â€lijevu†i â€desnuâ€, uzdižući ruke i već tada hrabro zazivajući pobjedu. Tu je i brod Hrvatske ratne mornarice u valovima u naporu obrane obale od napada s mora s kojeg je, jednako kao s kopna devastiran, spaljen, uništen, oštećen ili opljačkan velik dio hrvatske kulturne baštine Šibenika, Zadra, Osijeka, Splita, Petrinje, sve do Dubrovnika što bilježi Vjesnikov fotograf na slavnom snimku udara granate u more tik uz dubrovačke zidine, inače na listi svjetske baštine UNESCO-a. Ističe se i fotografija izbjeglica koje tada nitko nije primjećivao jer su bili iz dvije male, ratom razorene i Europi i Americi četiri godine nezanimljive zemlje.