Skulpturalni izraz – doživljaj ritma i gibanja materije
Izložbu reljefnih kompozicija u Galeriji “AZ†Hrvatskoga slova i Hrvatske kulturne zaklade otvorili su, 8. studenoga, voditelj Galerije Stjepan Šešelj te povjesničarka umjetnosti Iva Pažanin čiji tekst donosimo
Galerija Az priređuje izložbu akademske kiparice Vande Jurković pod naslovom Papier-mâché: Reljefi 2016. predstavljajući izbor recentnih radova koji se nastavljaju na dosadašnji kiparičin opus.
Riječ je o ciklusu od dvadeset novih reljefa autorice koja godinama modelira zidne skulpture od papira. U današnjem multimedijalnom vremenu kiparica pronalazi čvrsto uporište u reljefu, starom mediju, koji je pomnim istraživanjem njegovih mogućnosti i njegovom prilagodbom osobnim afinitetima transformirala u suvremeni kiparski izraz. Definirajući njezin skulptorski rad u mediju reljefa primjećujemo da je riječ o uglavnom visokim reljefima s ispupčenim plohama, koje se odvajaju od zida kao objekti. Na plohama egzistiraju nizovi trodimenzionalnih zbivanja koja donose modelirana tijela ili istanjene forme i plohe. Ti se reljefi izlažu kao dizajnirane kompozicije koje predočavaju igre oblika na zidnoj površini.
Pristup izloženim reljefima formiran je na osnovi iskustava apstraktne umjetnosti. Oni su udaljeni od predmetnih motiva i teže čistoj ekspresiji. Autorica se bavi isključivo kiparskim zadatcima: oblicima, dimenzijama, njihovim smještanjem, visinama, kompozicijom. Razmišljanja su temeljena na postulatima moderne skulpture i njezinu poimanju no, naravno, donose moguće različite asocijacije, što im daje i svojevrsnu enigmatičnost bez ulaženja u narativno. Reljefne kompozicije složenih struktura svojim ritmičkim ponavljanjem grade elementi pojednostavljenih formi apstraktnog karaktera. Osim geometrijskih oblika javljaju se i ogoljene organske forme, koje, nižući se u planove, umnažajući i prožimajući se u prostoru stvaraju čvrste semantičke strukture. Gradivni elementi svojim jasnim oblicima, ograničenim linijama, naglašavaju dinamiziranom igrom svjetla i sjene odnos prostora i volumena. Pokrenute mase koje snažno izlaze u prostor i pokušavaju njime zavladati, težeći ka beskonačnosti i uvlačeći promatrača u svoju ritmičnu igru, šire se izvan granica realne percepcije, između opipljivog i imaginarnog.
Ambijentalnosti pridonosi i bjelina izloženih reljefa, što je uvjetovano gradivnim materijalom, no nju ne smijemo uzeti kao slučajnost. Izostanak senzacije boje fokus preusmjerava na odnose volumena i prostora, čineći da sve datosti pripadaju autohtono kiparskom svijetu. U prilog modernosti kiparskog izraza govori i prihvaćanje neklasičnog materijala. Papier-mâché nije tehnika koja je zaživjela u galerijskim prostorima, pa čak niti reljefi nisu često izlagani oblik umjetnosti današnjih postmodernih galerijskih događanja. No, dva su neposredna razloga izbora papira: pristupačnost materijala i lakoća konstruiranja, stoga autorica ostaje dosljedna i utilitarno izlaže reljefe kao slike na zidovima. Ne treba zanemariti niti ekološki segment u kojem recikliranjem papira, koji tako prestaje biti potrošna roba konzumerističkog društva (kiparica koristi odbačeni papir koji je ispunio svoju primarnu svrhu) doprinosi očuvanju okoliša i ambijenta koji je stvorio čovjek.