Manolić laže o Stepincu
Manolić laže da bi uljepšao svoju sliku jer je previše dokaza koji ga – kao visokopozicioniranog funkcionera komunističkog režima – terete. S tim je ciljem u svojoj knjizi, koja nema nikakvu dokumentarističku vrijednost nego je isključivo riječ o osobnom pogledu, dokumente i dokaze objavljivao selektivno.
Josip Manolić koji je dugi niz godina bio visokopozicionirani funkcioner komunističkog režima i koji je kao pripadnik komunističkih tajnih služba sudjelovao u proganjanju i likvidaciji brojnih hrvatskih domoljuba i svih, komunističkom režimu, nepoćudnih osoba ovih je dana opet u javnost izašao s pričom kako blaženi kardinal Alojz Stepinac nije bio trovan nego je umro od bolesti – raka krvi. Doduše, nije prvi put da Manolić iznosi takve stvari.
Još od kraja devedesetih vodio se sudski spor između Manolića i Dobroslava Parage koji je tvrdio da se upravo po Manolićevu nalogu trovao pokojni blaženik. Na tom suđenju svjedočio je i mons. dr. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze, i rekao kako je uvjeren da su kardinalu davane određene supstancije, koje su uz tamnovanje pridonijele bolesti i smrti. Dr. Juraj Batelja tada je posvjedočio da je 1994. toksikološkom analizom kardinalovih kostiju na “Ruđeru Boškoviću†nađeno da je bio podvrgnut radijaciji. Slično je svjedočio i don Živko Kustić. I kardinalovi osobni liječnici dr. Bogičević i dr. Šercer bili su uvjereni da je bio trovan.
Nakon blaženikove smrti obdukcija je službeno kao uzrok smrti navela izljev krvi u pluća, odnosno emboliju. Očekivano, Stepinčev liječnički karton iz Lepoglave je nestao, ali nema sumnje da su istaknuti pripadnici jugoslavenskoga i hrvatskoga Centralnog komiteta Saveza komunista, Službe državne sigurnosti, Odjela za izvršenje kaznenih sankcija Sekretarijata za unutarnje poslove znali istinu o počinjenome.
Međutim, neovisni medicinski stručnjaci, eksperti Kemijskoga odjela svjetski poznatog i relevantnog Sveučilišta „La Sapienza“ u Rimu, pod vodstvom dr. Enrica Cardellija, i Medicinskoga instituta istoga sveučilišta, kojem je na čelu bio dr. Luise Costamagne, službeno su 29. siječnja 1996. objavili zajedničke rezultate analize Stepinčevih tkiva i kostiju. U njima su nađene toksične količine kadmija, kroma, arsena i olova. U nalazu, iz kojeg su vidljive precizne količine spomenutih otrova stoji da nije isključeno da je Stepinac apsorbirao radioaktivnu dozu koja nije bila za liječenje.
Međutim, uza sve to postoji nekoliko svjedoka koji su potvrdili i dokazali da je kardinal Stepinac sustavno trovan.
Zato se Manolićeve tvrdnje ne mogu nazvati drugačije nego notornim lažima. Manolić, laže o Stepincu onako kako se i dan danas laže o komunističkim zločinima. Svjesno laže da bi uljepšao svoju sliku jer je previše dokaza koji ga terete i jer je previše repova koji se za njim vuku. S tim je ciljem u svojoj knjizi, koja nema nikakvu dokumentarističku vrijednost nego je isključivo riječ o osobnom pogledu, dokumente i dokaze objavljivao selektivno. Dokaz za to je činjenica da u Hrvatskom državnom arhivu ima još dokumenata koji ne idu u prilog Manolićevim tezama. Uostalom, bilo bi zanimljivo vidjeti što vezano za tu temu kriju komunistički arhivi koji još nisu otvoreni i koji nisu dostupni javnosti. Činjenica jest da je Manolić 1946. kao službenik MUP-a određen da Stepinca otprati u Lepoglavu, kao i to da je u vrijeme Stepinčeva utamničenja bio upravitelj svih hrvatskih zatvora. Bilo bi suludo misliti da, u jugoslavenskom represivnom sustavu, visokopozicionirani Manolić nije znao što se zbiva, odnosno da nije sudjelovao u progonu kardinala Stepinca.