In memoriam –Željko Čajkovski (1925. – 2016.)
S njim, svira se zadnji requiem, čitavom jednom naraštaju zagrebačkih nogometaša. I, hrvatskih. Onoj, koja nosi u zapučku broj ‘30. Pa, nadalje. Od Ice Hitreca, do danas. Da, u Münchenu, ostavio je sve nas, svojim uspomenama, Željko Čajkovski. “U Münchenu mu je, prije desetak i više godina, umro stariji brat, Zlatko. I jedan i drugi, pojam. Visoki znalci. Zlatko, čak i kontinentalac. Rođeni Zagrepčanci. Od malena, s krpenjačom i “tempomâ€, na Opatovini. Od jutra do mraka. Tamo ih je našao proslavljeni Pemac, podučavatelj HAŠK-a, pan Koželuh. Stara češka škola nogometa. “Uličica“. Kratka i u noge. Tako su i španali haškovci. Željku je bilo dvanaest kad je prešel u Maksimir. Njegov brat je već, od četrdeseste, igral za prvu Akademičara. I, imal odmah svoju publiku. Željko je počel, s prvom, 1943. Braća, ali dva tipa. Zlatko je bil niži pa otuda i Čik. Ali, živ ko sama vatra. Svugdje. Borio se čak s Belcem Lešnikom, centarforom Građanskog. A taj je bil, s punim nosom – golova. Opasan. Nitko nije mogao s njim, kao Čik. Željko je bio druga faca. Visok, elegantan, naglašenih obrva, guste zalizane crne kose, koja će pri kraju života, dobiti žuti ton. Zlatko je bio – pomagač, Željko – napadač. Na lijevoj strani navale “crvenihâ€. Kao krilo, uz Peričića, kao spojka do Peričića. Izraziti ljevak. Pametan dečko. Inteligent. Ne pamtim da je itko bio, toliko, gospodar praznih prostora kao mali Čik. Ulasci u pravo vrijeme, šprinter i sjajan pucač. Uz jednu pouku koju sam navčil, baš od Željka. Napad iskosa treba uvijek završiti udarcem, ne u protivni kut, ne! U prvi kut. Jer su takva golmanska razmišljanja. I, uvijek je to bio gol! Zlatko je 55 puta igrao za bivšu tvorevinu, Željko – 19. Neke i – zajedno. Pa i onu, za Ustašku mladež protiv talijanske liktorske mladeži, u Padovi, na Sveta tri kralja četrdeset treće. Velika utakmica. Bez golova. Ali, sjeća se Željko, mi smo ih žnirali, po smrznutom travnjaku. A mlade Azzurre vodio je sam Vitorio Pozzo, dvostruki prvak svijeta. Ta je mlada Hrvatska bila fejst jaka: Monsider, Kokeza, Šuprina, Pukšec, Šimunović, Zlatko Čajkovski, Reiss, Čavlović, Kleščić, Bobek, Željko Čajkovski.
Željko se proslavio i onim pogotkom, kraj visokog Ibrira, na trećoj utakmici “Jugovine†i Francuske u izlučnici za svjetski mundial, pedesete. Njegovih je bilo konačnih 3:2 jednim čudesnim lobancem, s krila. I dok je Zlatko dopunjavao nogomet igrajući rukomet za momčad Državne radne službe, tijekom rata, Željko je bio čak i predstavnički ping-pongaš Nezavisne Države Hrvatske. U postavi, sa slavnim Žarkom Dolinarom. Došla je i ta mračna četrdesetpeta, danas se zna, hudojamasta. Svijet se okrenuo na glavu. Neko novo, crveno vrijeme. Razbijeni su domovi, obitelji. Zlatko Čajkovski je odgnan u Partizan s onom silnom kolonom hrvatskih nogometaša, čak i osamnaest rođenih Zagrepčana, zbog oca koji je bio u ustaškom pokretu, a Željko je ostal doma. I igrao, u Dinamu. Pričao mi je Željko: “Naš haškovac Artur Takač, koji je bežal atletiku kod nas, vlekel je sve živo i mrtvo u Beograd, u Partizan. Došel je i po mene. No, imao sam poruku Zlatka: “Ja sam tu, jer moram, ti ne buš. Ostani u Zagrebu. Ne daj se.â€