Stradanja glazbenih škola u agresiji na Hrvatsku
Uz obljetnicu vukovarske žrtve u Domovinskom obrambenom ratu 1991. prisjećamo se i stradanja i uništavanja brojnih hrvatskih umjetničkih i kulturnih institucija, pa i glazbenih škola diljem Hrvatske
Mjesec studeni izrazito je bolan u svijesti hrvatskoga naroda, posebice branitelja, koji su ga iz prve ruke proživjeli 1991.
Lijepo je tijekom ovogodišnjega mjeseca studenog, godine 2016., bilo uočiti, da se, nakon dvadeset i pet godina, diljem Hrvatske napokon priređuje i održava sve veći broj vrijednih programa, koji svojim umjetničkim pečatom: rječju, glazbom, slikom…utiskuju u svijest svih nas, posebice mlađih naraštaja, veličinu i značaj žrtve svih hrvatskih krajeva, posebice istočne Slavonije, Vukovara i Škabrnje. Napokon.
Osim blagadana Svih svetih i Dušnog dana, u studenom se spominjemo jedne od najvećih žrtava u povijesti hrvatskoga naroda uopće i najveće žrtve podnesene pri stvaranju neovisne hrvatske države; one vukovarske, a prisjećamo se i stradanja i uništavanja brojnih hrvatskih umjetničkih i kulturnih institucija, pa i glazbenih škola.
Uništeni glasovir u Glazbenoj školi u Vukovaru 1991.
Današnji polaznici glazbenih škola rođeni su nakon Domovinskog rata, a polaznici iz vremena Domovinskog rata danas su istaknuti glazbenici i nositelji glazbenog (i političkog) života Hrvatske. I ove ćemo se godine prisjetiti kako je časopis glazbenih pedagoga “Tonovi†u “ratnim†brojevima 16, 17 i 18, iz 1991. i 1992., čija je glavna urednica bila glasovirska pedagoginja prof. Blaženka Zorić, objavljivao vapijuća pisma ravnatelja i fotografije razrušenih glazbenih škola i uništenih instrumenata iz Zadra, Osijeka, Nove Gradiške, Bjelovara, ali i pisma potpore i suosjećanja brojnih kolega iz inozemstva, posebice članova Udruge europskih glasovirskih pedagoga EPTA. O stradanju Glazbene škole Blagoja Berse u Zadru, 19. listopada 1991. Stanko Bašić piše: “Nije samo riječ o potpunom uništenju vrijedne klasicističke Koncertne dvorane (stručnjaci kažu jedne od najljepših u Dalmaciji)…kroz Koncertnu dvoranu i kroz krov su uletjele dvije teške granate koje pravim čudom nisu eksplodirale. Osim što su od bombardiranja okupatorske vojske – one iste koja se tako često, naravno za raznorazne proslave i prigode, koristila uslugama glazbenika ove škole – razorene prostorije, gotovo isto tako su uništeni i instrumenti..†Pismo iz Bjelovara potpisala je prof. Vida Novoselec 28. listopada 1991. i u njemu svjedoči: “…Sasula su se sva prozorska stakla, znatno je oštećeno krovište, a unutrašnji i vanjski zidovi su nam izbušeni šrapnelima i mecima što će nas još dugo podsjećati na akciju priglupih, ali agresivnih i opasnih pripadnika vojne hunte… Uspjet ćemo nadoknaditi sve propušteno, a agresorima dokazati da kulturnom i civiliziranom narodu ne mogu uništiti dušu.†Nedavno preminuli prof. Vjekoslav Burić, ravnatelj Glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku u vrijeme Domovinskoga rata, u duboko emotivnom iskazu piše: “…Tužno fijuče vjetar kroz razbijena učionička okna privremeno zatvorena PVC folijom, optužujuće prodire svjetlost dana kroz ranjeni krov škole, skriveni i uvrijeđeni stoje i čekaju instrumenti u najtamnijem i najneuglednijem kutu škole, a mi, učitelji, bez djece, tužni kao da su nam ukrali sunce, pokušavamo raditi, planirati…