Lokva i more
(suvremeni književni život hrvatskog Gradišća i modeli povezivanja sa starom domovinom)
Donosimo tekst gradišćanskohrvatske spisateljice Ane Šoretić izgovoren 12. studenoga 2016. na Koljnofskim susretima u Madžarskoj.
Augustin Blazović
U koji smjer neka da pliva plivač na otvorenom moru?“ se pita Pajo Kanižaj u svojoj zbirki aforizmov, ka je izašla pod naslovom „Jedi bližnjega svoga.“ Na kojem moru, mogli bi se pitati mi gradišćanski Hrvati, odnosno hrvatski književniki, autori u svojoj domovini, odaljenoj od mora. I geografski gledano i literarno, jer naša jezična voda se – prem skupnoga hrvatskoga jezika – razlikuje od jezične vode jadranskoga i velikoga hrvatskoga prostora. Naša jezična voda je morebit slična maloj lokvici, ka se more tisućekrat izgubiti u velikom moru.
Skromna je, malo opažena. Vindar ima svaka lokva svoje posebno svojstvo. Nije pitanje, da li je ova voda slatka a ona druga slana, niti je pitanje, koja je lipša ili vridnija.
„Cilo je nebo u njon. Cilo nebo.
A koliko smrada i gada ispo te modrine.“
Ovako opisuje Drago Ivanišević lokvu. Ova lokva se more nalaziti u rodnom mu Trstu istotako kot i u Tibetu, Švedskoj, Čileju ili u Koljnofu, rodnom mjestu moga starogaoca. Tako kot i njegove riči moru valjati svakomu od nas ter iskustvu ljudi širom svita. Najjednostavniji primjer globalnosti u literaturi – jasan i zgodan.
Globalizam svakako uteče na nacionalne poetike – zvećega teksti širom svita govoru o človiku. U svakom tekstu, koga moremo ozbiljno zeti, najdu se človičja sudbina, iskustva srca i duše, laž, spletka, potres, smrt i goristanje/uskrsnuće. Od potpune praznine do punine života mnogokrat je samo korak. Je li potomac južnoameričkog revolucionara, tlačeni u sirijskom paklu, zarobljenik u gulagu, autor u egzilu, umjetnik u Meksiki ili ribar na Hvaru – protagonist teži za onim, ča ga diže iz svakidanjega praha. Literatura je toliko globalna, koliko su globalni brutalnost, znatiželja, ljudsko ponašanje, ljubav i nada.
U čem se razlikuje naša književnost, to je gradišćanskohrvatska, od književnosti velikih naroda? Citiram Nikolu Benčića – usudjujem se imenovati njega čvrstim i cijenjeni stupom našega književnoga života:
„Unutarnji neizrečeni i nepisani zakoni duhovnoga života dijaspore sasma su drukčiji od književnoga života velikih naroda, za koje je književnost književnost, a za manjine je i književnost samo produženo polje borbe za održanje.“ (N.B. Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas) Uzatu borbu se još vrlo žilavo drži ona rastrganost, ku svi mi, ako smo iskreni, u odredjeni hipci oćutimo. Ov položaj opiše Petar Tažki u svojoj knjigi „I takovi smo bili“. Citiram:
„Ja znam, da nisam kriv, ali svi, ki slišimo bilo komu narodu na ovoj zemlji, nosimo sa sobom ili u sebi zvana Adamovoga istočnoga griha i pojerbane skrunje griha svojega naroda, ke nam neće oprati niti krsna voda, niti kajanje. Ja to znam i zato me još već na srcu tišći ta grih, ta zločin, koga su pred stošezdesetimi ljeti počinili naši preoci.“
Pokojni Augustin Blazović, takorekuć literarni otac sadašnjega kruga gradišćanskohrvatskih autorov, čim je postao stariji, sve jasnije i otvorenije je opisivao svoju vlašću situaciju, ali i onu hrvatskoga naroda u Gradišću. Citiram njegovu pjesmu „Do poslidnjega daha“:
Ufam se, ufat se hoću do zadnjega daha ufam se, ufat se hoću dok srce tuca
dok jeca dite još ku-tu rič po hrvatsku
A kad usta dice zamuknu šumite polja i loze, gaj i livade zujite pčele smiši se cvijeće i vjetrić tihi sve do mog groba još po hrvatsku